Moram priznati da sam sa popriličnim nestrpljenjem očekivao novi solistički album frontmena „Hladnog piva“. Od starta mi je bilo nejasno šta to on ne može izraziti sa matičnim bendom pa mu je potrebno da to sam radi. Pitao sam se nije li na pomolu raspad grupe ili nešto slično. A onda sam čuo album „Kuća bez krova“ i sve se posložilo. Sve je sjelo na svoje mjesto.

Prvo i prvo, ova kuća nije bez krova. To je album koji ima i čvrst temelj i zidove i krov. Ima i glavu i rep. I nije bilo šanse da se pojavi kao album „Hladnog piva“. Prije svega, to su duboko intimne ispovjesti da imaju smisla samo u ovakvom pakovanju. Kao solistički album. Ogoljen do kraja, kantautorski i na momente čak i šansonjerski.

Znam da će mnogi prokomentarisati da Mile Kekin i šansona ne mogu nikako zajedno, ali poslušajte album pa onda donosite zaključke. Ovo je za mene, prije svega, pošten album. Mile se nije krio iza imena popularne grupe i nije htio da vara publiku. Publika „Hladnog piva“ je zahtjevna i dosljedna. Ne trpi promjene. Neki bi čak rekli i tvrdoglava. Koliko su samo u „Hladnom pivu“ dobili oštrih primjedbi da su „izdali punk“ kada su snimili ona svoja dva mala remek djela, albume „Šamar“ i „Knjiga žalbi“. Oni među njihovim fanovima koji se i dan danas kunu u debi album „Džinovski“ nikada ni nisu svarili tu finu i pitku produkciju sa posljednjih albuma. Za njih je i to bilo previše, a „Kuća bez krova“ bila bi mnogima od njih povod da dignu ruku na sebe. Ako već ne bi na Mileta.

I zato je sasvim logično da se ovih deset pjesama pojavi kao solističko, kao kantautorsko i kao posve privatno izdanje njihovog pjevača. Privatno izdanje o privatnim stvarima. I to puno više nego njegov prvi solo album „U dva oka“ od prije sedamnaest godina.

Još i prije nego što je album izašao imali smo prilike čuti pjesme „Reno 4“, „Atlas“ i, odnedavno „Takav par“. U novom aranžmanu obnovljena je i „Tijana“ sa posljednjeg albuma „Hladnog piva“. Dakle 40% albuma smo već čuli, ali kada smo čuli i ostatak pjesama, kada smo čuli album kao cjelinu i ove odranije poznate pjesme su zazvučale na drugi način. Kao dio cjeline i one su dobile neku novu dimenziju.

Album je fina zbirka pjesama koje govore o nostalgiji, odrastanju, životu u tuđini, prvim ljubavima, prvim automobilima i prvim snovima. Za pravi ugođaj ovih deset pjesama morate ipak imati neka predznanja, nešto što je iskustveno dio naših mladosti i što ne možete naučiti u školi niti pronaći na internetu. Kada u pjesmi „Beton“ Mile pjeva kako mu je petnaest i kako zalijeva beton da ne ispuca, ja tačno mogu da ga zamislim pod vrelim ljetnjim suncem, u kratkom hlačama, ošišanog „na ćasu“, kako strpljenjem tibetanskih mudraca iz zelenog plastičnog crijeva posipa vodu pa friško „izlevenoj ploči“.

Za neupućene ta njegova prva „ploča“ nije mogla svirati. To je generacijska stvar. U to vrijeme, kada je svako sebi pravio kuću, ona se pravila u fazama. Od ploče do ploče. A ploča je bila ravna betonska ploha kojom se zatvarao odozgo jedan sprat i pravila osnova za naredni. Ploče su se pravile „na mobu“ ili da prevedem dobrovoljnim, volonterskim radom, komšija rodbine i prijatelja. Uz obavezu da i ti njima uzvratiš kad oni dođu u tu fazu građevinarstva. A pošto je beton bio sklon pucanju na velikim vrućinama, a kako su se kuće gradile ponajviše ljeti, obaveza nas klinaca je bila da neprekidno vodom natapamo ploču. Ili da je zalijevamo, mada nikad ništa iz nje nije niklo. Ako ne računamo naše snove o nekoj fantastičnoj budućnosti u kojoj ćemo imati vlastitu sobu kad se jednom izvučemo iz podstanarskih ćumeza.

Baš o tome Mile i govori u najboljoj, najemotivnijoj i najsnažnijoj pjesmi na albumu, naslovnoj „Kuća bez krova“. To je pjesma kojoj se nema šta zamjeriti. Savršena u svojoj jednostavnosti, prekrasna posveta roditeljima koji ni nisu mogli znati bolje u tim vremenima. Pjesma za koju moraš imati i dovoljno godina i još više životnog iskustva da bi je prepoznao.

Inače album vrlo vješto balansira između tih nostalgičnih (da se razumijemo ne jugonostalgičnih, nego nostalgičnih i tačka) pjesama i onih programskih. Onih koje govore o nesnalaženju nas svojih u svijetu u kojem postoje samo naši i njihovi. E, Mile je našao neki procijep između, gdje da uglavi nas aptride, nas iz plemena „Azri“ kako on to lijepo kaže u pjesmi „Atlantida“. Upravo ta pjesma, otpjevana u duetu sa Bajagom, predvodi tu drugu liniju pjesama gdje su uz nju „Atlas „ i „Zbogom tjeskobo“. Pjesama u kojima govori o našoj stvarnosti, o našim podjelama i o nepristajanju na njih. Pogotovo „Atlantida“ kao jedna mala simfonija otpora začinjena „crvenim mundirima“, Zagorom i komadom karabita u džepu ima sve preduslove da postane himna svih onih kojima su postojeće himne premale i preuske.

Kao što je „Atlas“ potresna priča o traganju za „zemmljom meda i mlijeka“ negdje tamo preko granice. Naravno, sve uz malu opasku da atlas ne može da se zavrti kako to u refrenu ove pjesme poziva Mile Kekin. Mile, globus se vrti, a atlas lista. Siguran sam ja da on to zna, ali mu je ovako bilo neophodno zbog ritma, rime ili ko zna čega.

Što se mene lično tiče ovo mi je jedan od najboljih albuma koje sam čuo u posljednjih nekoliko godina. Ako u njemu tražite onu sirovu energiju „Hladnog piva“ radije poslušajte njihove stare albume. Ali ako ste spremni da podijelite emotivno iskustvo jednog zrelog stvaraoca koji, bez zadrške, otvara najintimnije, a pretpostavljam i najbolnije stranice svoje biografije onda je to „ploča“ za vas. I kao što sam poručuje u završnoj pjesmi albuma „U inat svim bitangama/bi zapjevo u tangama“. S tim što su njegove pjesme na ovom albumu do te mjere ogoljene da se pitam ima li tu uopće i tangi. Bar ih ja nisam vidio. Za razliku od bitangi.