Stare navike se teško mijenjaju. Iako sa posljednja dva albuma „Zabranjeno pušenje“ nije više onaj bend koji sam nekad volio i čije sam albume s nestrpljenjem očekivao kod mene se ništa nije promijenilo. I dalje ih volim, a njihove albume i dalje očekujem s nestrpljenjem.
Tako je bilo i sa ovim posljednjim, nazvanim „Šok i nevjerica“ objavljenim posljednjeg dana oktobra. I to opet ponuđenim za potpuno besplatan download. „Pušenju“ sa barem mora odati priznanje da su ostali dosljedni ideji da nisu tu da na brzinu klepe pare, nego da im je prioritetni cilj da njihove pjesme dopru do što šireg kruga poklonika, pa i do onih koji nemaju para za nabavku diskografskih izdanja. Ili prvenstveno do njih.
Cinici bi, naravno, rekli kako je i takav potez u konačnici isplativ jer tako pjesme postaju popularnije što im omogućuje brojnije i posjećenije koncerte. Što takođe dovodi do toga da se te pjesme više traže na medijima i onda to rezultira većim tantijemima od autorskih i srodnih prava. Ali cinici bi ionako svašta rekli, pa ne treba da se previše osvrćemo na njih.
Osvrnimo se na ovaj novi album. Nije on kod mene izazvao ni šok ni nevjericu. Ni oduševljenje ni razočarenje. Prije osjećaj da se tu radi o dobrim pjesmama, na momente i jako dobrim, ali da im nešto nedostaje. Neki začin koji bi nas podsjetio zašto je ovaj bend nekada bio tako važan.
I kako god i kad god pokušam da definišem šta je to što nedostaje priča se vrati na Neleta. Ili ne nužno na njega, ali na pjevača drugačijeg tipa nego što je to Sejo Sexon. Neke pjesme naprosto traže više energije prilikom pjevanja i drugačiji pristup.
Možda sam i sam kriv za to. Svojevremeno, ponukan načinom na koji je Sejo otpjevao „Fildžan viška“ i „Jugo 45“ i njemu i svima koji su htjeli slušati govorio sam kako nema potrebe da traže novog pjevača i da on sam to može iznijeti kako treba. I prevario sam se. Ima pjesama kod kojih to jako dobro funkcioniše. I tu prije svega mislim na sporije pjesme, intimnog ugođaja i ispovjednog tona. Ali kod onih bržih i žešćih uvijek pokušam da zamislim kako bi zvučale da su ih otpjevali Nele ili Marin. I uvijek skontam kako bi sigurno zazvučale i bolje i ubjedljivije.
To je na ovom albumu pogotovo primjetno. Sejo je ubjedljiv u prvoj pjesmi albuma „Svjetla Sarajeva“, a takav je i u završnoj „Sve po starom“. Ne zvuči to loše ni u onom reggae napjevu „Upuc’o sam šerifa Buzu“, kao ni u prekrasnoj ljubavnoj „Poljubi je budalo“. Između se smjestilo još deset pjesama koje su zaslužile boljeg pjevača.
Ne znači da je zbog toga to loš album. To samo znači da je mogao biti i neuporedivo bolji jer Sejo nije autorski potrošen. Pametno je na par pjesama ostavio prostora i drugim autorima pa tako ponovo sarađuje sa književnikom Nenadom Veličkovićem kao i prije dvanaest godina na pjesmi „Nema više“. Ovoga puta se pjesma zove „Kupi nas Ali“ i govori o sve prisutnijoj pojavi kupovine bosanske zemlje od strane „investitora“ iz arapskih zemalja. Samo što se tu izbjegava patetična priča o tome „kako nam zli Arapi sve pokupovaše“ nego se postavlja pitanje koliko mi zaslužujemo uopšte ono što oni žele da kupe. U toj pjesmi gostuje i tuzlanska reperka Sassja. I da se nije pojavila na pjesmi pjesma ne bi mnogo izgubila, a i ona je imala blistavijih momenata u karijeri.
Puno je uspješnije gostovanje Damira Imamovića na pjesmi „Svjetla Sarajeva“. Ne mogu da se otmem utisku da je u pitanju pjesma o ratnom Sarajevu, o opkoljenom Sarajevu i da ju je sada Sejo odnekud izvukao. Međutim, to vam je jedna od onih pjesama koje uopšte ne ovise o trenutku u kom su nastale i nose vječnu poruku. U pitanju je sigurno jedan od najsvjetlijih momenata albuma. Kao što je i „Poljubi je budalo“, živi dokaz da se može napraviti velika ljubavna pjesma u kojoj autor neće ni patiti ni kukati a koja će ponuditi emociju kao malo koja pjesma koju smo čuli u posljednje vrijeme.
Blistavi momenti su i „Upuc’o sam šerifa Buzu“ i „Bosman – prvi bosanski superheroj“. I ako je negdje baš zatrebao moćan rokerski vokal o kome sam govorio, onda je to u „Bosmanu“.
Neću da kažem kako je ostatak materijala prosječan ili čak ispodprosječan. Ali kada ste bend kakav „Zabranjeno pušenje“ jeste onda vas niko ne upoređuje sa drugima. Svi vas onda mjere po vašim najsjajnijim trenucima. A album „Šok i nevjerica“ ne spada među njih. I onda shvatiš da ponekad dobro naprosto nije dovoljno dobro.
Pusenje je bilo socijalni bend. I to je njegova najveca odlika. Niko se nije tako uspjesno bavio socijalom kao oni u svojim prvim albumima. Cijeli albumi “Valter” i “Dok cekas sabah sa sejtanom” jesu socijalne price, bilo da su ljubavne ili “drustvene”. Iskorak van toga znacio je popularizaciju svega, a popularizacija znaci gubljenje identiteta. Nisu jedini koji su identitet izgubili i sada zive od njegovih parcica. I to vec duuuuuugo. Lično, mislim da su davno trebali da prestanu sa radom. Najbolje su odavno dali, sve ovo je falsifikat originala. Odavno bi bili rok legende da sada rade ili snimaju nesto drugo… Sto je Neleta Karajlica tice, jer su on i Sejo stvorli taj bend, i ideoloski (a ideologija je za taj bend bila krucijalna) i muzicki, on je bio u njemu dok je taj bend imao identitet i razloge da postoji. Potrefilo se da je pocetkom rata nestao i razlog da bend poput Pusenja dalje egzistira. Jer, to je bend jednog vremena i dvojice ljudi. Mozda bi bilo smisla da zajedno naprave album. Ali samo – mozda. Sve ovo drugo je prepisivanje vec napisanog i otpjevanog. A neke albume nisu ni trebali pjevati. Uzdravlje Misirlicu.