Karikatura slobode govora ili Nisam ja, majke mi

Ako postoji televizijska kuća sa kojom imam zaista uspješnu saradnju onda je to Televizija Sarajevo (ili kako je često neprecizno nazivaju Kantonalna Televizija). Ali to što si s nekim dobar, to što s nekim sarađuješ ili to što ti je neko drag ne oslobađa te obaveze da o tom nekom daš preciznu dijagnozu njegovog stanja ako ti se učini da počinje poboljevati. Ili bar da mu kažeš kako je vrijeme da ode doktoru.

E ta, meni draga televizija u posljednje vrijeme vuče poteze s kojima se, ni pored najbolje volje, ne mogu složiti. Pojavi li se neki problem, reaguje li negdje neko u nekom kabinetu, aktuelno rukovodstvo zadrhti od straha i kompletnu odgovornost prebaci na novinara ili urednika. Sve se svede na dječije opravdanje “Nisam ja, majke mi”. Najvažnije je naći dežurnog krivca. Novinara, kamermana (hoće oni, hoće), montažera, pa ako treba i portira koji je dozvolio da taj subverzivni element uopšte uđe u prostor Televizije.

Najnoviji takav slučaj vezan je za gostovanje strip crtača i stand up komičara Filipa Andronika. Prilikom njegovog gostovanja prikazane su njegove karikature od kojih su, neke, izazvale reakciju i negodovanje javnosti. A onda su Uprava i Nadzorni odbor ove kuće po hitnom postupku objavili saopštenje kojim se ograđuju od sadržaja emitovanih na mediju na čijem se čelu nalaze.

Moš’ mislit. Taman zbog javnosti. Nije bilo, naravno, nikakvih poziva ni ribanja iz političkih  i stranačkih centara moći. To su oni uradili samo da zaštite nevine i naivne duše gledatelja. I našli su i žrtvu koju će ponuditi na oltaru svojim stranačkim bogovima. Za sve je kriva, po njima, Enisa Skenderagić, urednica revijalnog programa TVSA. E, k’o biva da se njima stolice ne bi ljuljale oni će lijepo tu istu stolicu izmaknuti Enisi ispod nogu. Nekad je bilo “Neka visi Pedro!” danas je to “Neka visi Enisa!”, a sutra će svako od nas biti u opasnosti da ga tako okače samo da oni ne bi bili krivi.

U nekom drugom svijetu, u nekom drugom univerzumu, uprava bilo kojeg medija stala bi iza svojih uposlenika. I urednika i novinara. Osim u slučaju da su se ti uposlenici grubo ogriješili o važeće zakone ili o novinarski kodeks. Pa čak i u tom slučaju ne bi se ograđivali nego bi sami u svojoj kući pomeli. Ne plašeći se prašine koja se pri tome može podići.

Mi ne živimo u nekom drugom svijetu nego u ovom, kakav je da je. Ali čak i u ovom svijetu proklamujemo neke opšteprihvaćene civilizacijske vrijednosti. Kao što je, na primjer sloboda govora. Odmah da bude jasno, pogledao sam neke stand up nastupe Filipa Andronika i zasmetali su mi neki dijelovi tog nastupa. Smatrao sam ih i smatram ih i degutantnim i uvredljivim. Ali ih nikad ne bih zabranio. A reći ću vam i zašto.

Zato što pravo na slobodu mišljenja i pravo na slobodu govora i podrazumjeva da neko ima pravo da misli i govori ono što se meni ne sviđa. Ili nekom drugom. Ono što nije u skladu sa mojim svjetonazorom. Ili nečijim drugim. Malo mi je čudna ta sloboda govora u kojoj kažeš nekome “slobodan si da kažeš šta god hoćeš, ali samo dok to meni ne smeta”.

U jednom demokratskom društvu (ili u našem slučaju bar društvu koje nastoji biti demokratsko) postoje i drugi instituti zaštite nečijeg digniteta, a da to nije cenzura. Onaj ko se osjeti pogođenim ima pravo zaštite putem suda. I u ovom konkretnom slučaju baš bih i volio da su dotičnog uvrijeđene i povrijeđene porodica u sudskom postupku “oderale”.

Samo što mene, puno više od nekih črčkarija lika koji želi pažnju šokirajući javnost, brine što sam saznao da postoji odluka na TVSA po kojoj se za “svaku emisiju moraju dostaviti imena gostiju”. Kome? I ko to treba da odobri da li neko može gostovati na TVSA? I po kojem kriteriju? Ako to odobrava urednik onda je to profesionalna procjena. Međutim, ako to odobrava Uprava ili Nadzorni odbor onda to meni smrdi na cenzuru. Znači li to da postoji neka “crna lista” nepoželjnih gostiju na javnom mediju. A javni medij po svojoj definiciji morao bi da bude dostupan za izražavanje stavova i sudova svih segmenata iz kojih se javnost sastoji.

Naravno, niti jedna sloboda nije neograničena i prestaje tamo gdje počinje da ugrožava tuđu slobodu. Ali postoje pozvane institucije koje i to procjenjuju. Institucije kao što je Regulatorna agencija za komunikacije. I da su oni reagovali, da su oni donijeli odluku kojom se kažnjava TVSA za emitovanje spornog sadržaja, onda bi se čak i moglo naći neko opravdanje za postupak Uprave i Nadzornog odbora. Ovako mi to izgleda kao postupak razmaženog djeteta koje se prepalo jer je drugo dijete u igri skakalo preblizu mamine najdraže vaze. I dok se vaza nije ni razbila naš razmaženko je požurio da roditeljima kaže “Nisam ja, majke mi”.

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s