Znate li koji je najsigurniji način da se razočarate u ljude čije stvaralaštvo jako jako cijenite? Tako što ih upoznate. Izvan svog svijeta umjetnosti oni nisu ništa bolji od ostatka pripadnika naše vrste. Vrste tako ambiciozni i optimistično nazvane ljudskom. U najvećem broju slučajeva i oni su sitničavi, pohlepni, osvetoljubivi i tvrdoglavi. I nimalo nalik svojim djelima.

Ni muzički stvaraoci uopšte nisu nikakav izuzetak. Potvrđuje to ova igra oko AMUS-a koja se igra već nekoliko godina, a kulminirala je sa četiri skupštine u pokušaju. Četiri puta su se kompozitori, aranžeri i tekstopisci sastali i sva četiri puta se rastali jer nisu imali kvoruma. Dopustite mi da, kao neko ko je unutar te priče, pokušam objasniti šta se to tamo dešava. Bez ambicije da imam isključivo pravo na istinu. To je samo moje viđenje.

Rascjep u AMUS-u se stvorio prije nekoliko godina zbog nezadovoljstva isplaćenim tantijemima. Tako vam je to kod nas. Dok ti niko ne plaća za korištenje tvog intelektualnog vlasništva ti imaš samo tu jednu primjedbu – to što ti ne plaća. Kad počne plaćati i kad počnu pristizati pare i kad dobiješ nekakvu naknadu onda imaš milion primjedbi. Iako su iznosi tantijema tajni i znaš samo koliko si ti dobio ti se buniš. Jer znaš ti nas, jebo ti nas. Ako si ti dobio pofine pare kolike li je tek dobio onaj drugi. Onaj što se više primakao izvoru moći u AMUS-u.

Naravno, nisam ja do te mjere naivan pa da vjerujem kako je sve to plod naše urođene zavisti i nepovjerenja. Velika je vjerovatnoća da je bilo manipulacija, namještanja i prekrajanja podataka o emitovanju ne bi li neki što su bili “bliže oltaru” dobili malo više od tog kolača. Svojim sam očima gledao neke SMS poruke u kojima se nalaže da se “pripazi” ovaj ili onaj. Sasvim dovoljno da se dio članstva uznemiri i zatalasa tu AMUS-ovu baru. A onda sav mulj i prljavština isplivaju na površinu. Pa se i drugi priključe tom talasanju i više ne znaš ko galami zbog potrebe da se očuva poštenje i integritet neke organizacije, a ko zato što misli da je sad vrijeme da on malo kontroliše novčane tokove sa povremenim skretanjima do njegovih džepova.

Činilo se ipak da je postignut neki kompromis i da su se strasti smirile. A onda je prije godinu dana održana Skupština na kojoj su se birala dva nova člana u Upravni odbor ovog udruženja. Jedan od te dvojice bio je Almir Ajanović i već u toj noći izbora svakome ko je tamo htio da vidi šta se dešava bilo je jasno da postojeće rukovodstvo nije zadovoljno ovim izborom. Čestitanja su bila usiljena i kisela i već na sljedećoj tačci su se sukobili oko prijedloga za zaštitu reprografskih prava koji je iznio Ajanović. Nevažno je ko je pri tome bio u pravu (ako je iko i bio), puno je važnije da smo tada mogli golim okom vidjeti kako se širi pukotina koja nam je načela organizaciju.

Sukob se nastavio i unutar Upravnog odbora i nakon par mjeseci stigao je zahtjev članovima Skupštine da smijene Almira Ajanovića i to elektronskim izjašnjavanjem. A svima nam je lijepo nagovješteno da isplate tantijema neće biti dok se to ne učini. Principijelno mislim da neko ko je izabran na Skupštini treba na Skupštini da se i smjenjuje i zato sam glasao protiv smjene. Ne mogu zamjeriti kolegama koji preživljavaju od isplate do isplate tantijema i koji su procijenili da im je vlastita egzistencija važnija od bilo kakvog principa. I koji su popustili pred ovom ucjenom.

Međutim, nije se stalo na tome. Aktuelno rukovodstvo je izvuklo neke “pouke” iz te priče i procijenili su da trenutni način rada u AMUS-u omogućuje da i sutra neki nezadovoljnik može skupiti dovoljno ruku i da može promijeniti odnos snaga u AMUS-u. Pokušavajući da spriječe pojavu novog (ili povratak) starog Almira Ajanovića oni su Skupštini koja je trebala biti održana u maju ponudili izmjenu Statuta AMUS-a. Izmjenu koja je potpuno u neskladu sa našim zakonodavstvom i koja predlaže da se AMUS ne ponaša više kao udruženje (što jeste) nego kao akcionarsko ili dioničko društvo (što nije). Suština njihove izmjene sastoji se u tome da bi se odlučivanje iz ruku svih članova koji su sada i članovi Skupštine izmjestilo u ruke nekolicine najplaćenijih autora koji bi postali članovi tijela koje su oni nazvali “Aktuelni saziv Skupštine”. I koje bi potvrđivao Upravni odbor koji po prirodi stvari biva potvrđen od te iste Skupštine. K’o biva – potvrdiću te da me potvrdiš.

Bio je to račun bez krčmara. Očekivalo se da će devet desetina članstva glasati za to da ne može više nikad glasati. A sem toga već se stvorila kritična masa, ne samo nezadovoljnih nego i vrlo aktivnih, članova AMUS-a koji su pripremili odgovor na ovaj pokušaj. A sve u skladu sa važećim propisima. I šta se desilo? Kada predsjedavajući skupštine (tada još uvijek Edin Dervišhalidović) nije dozvolio raspravu o dnevnom redu, što bi suštinski moglo promijeniti odnos snaga u Skupštini, nekoliko desetina nezadovoljnih članova je napustilo salu i nije postojao kvorum koji bi legalizirao dalji rad. A da bi dodatno zapaprio ionako nejestivu čorbu i predsjednik Skupštine je podnio neopozivu ostavku.

I sam sam tada bio nezadovoljan, ali nisam napustio salu. Zašto? Zato što ne vjerujem da cilj opravdava sredstvo. I zato što ne vjerujem da je važna samo pobjeda, a ne i način na koji se do te pobjede dođe. A pogotovo zato jer mi je to ličilo demonstriranje sile ruku u nekim puno važnijim skupštinama od AMUS-ove. Vjerovao sam (a i danas vjerujem) da se jednak rezultat može postići i proceduralno prihvatljivijim načinima. Kao što sam vjerovao da se takav postupak kakav je učinjen može vratiti kao bumerang.

Kao što se i vratio već pri prvom narednom pokušaju organiziranja Skupštine. Kada su gospoda iz uprave shvatili da će biti preglasani oni su napustili Skupštinu i tako je opet ostavili bez kvoruma. Za one neupućene moram da objasnim kako tri ili četiri čovjeka mogu oboriti kvorum ovako brojne organizacije. Tako što je Skupština svojevremeno izglasala Pravilnik o radu Skupštine i tamo precizirala da kvorum osim potrebnih deset posto članova (što već definiše Statut) sačinjava i najmanje 25 od 50 najplaćenijih autora u prethodnoj godini. Odredba protiv koje je bio Institu za kolektivno vlasništvo, ali za koju je tada glasala Skupština i koja je postala važeća. I da, jedno je kad članstvo napusti Skupštinu, a nešto sasvim drugo kada to učine članovi Upravnog odobra. Na toj Skupštini u Doboju sam jasno i glasno na to upozorio sa skupštinske govornice i tražio da se aktivira član kojim se takvi članovi Upravnog odbora mogu smijeniti radi “narušavanja ugleda” udruženja.

I eto nas kod kvake 22. Da bi promijenio tu odredbu o kvorumu moraš imati kovrum na oba nivoa. A ne možeš ga imati jer oni koji ne žele promjenu uspješno manipulišu sa ovom grupom od 50 top autora. A i ne moraju da manipulišu. Između dvanaest i šesnaest njih (još nemamo potpune podatke o tome ko su oni) živi izvan Bosne i Hercegovine i nisu naši državljani. Oni ionako ne dolaze na Skupštinu. Iz raznih privatnih razloga još desetak njih se ne pojavi i onda ispada da o ovoj vrsti kvoruma uvijek odlučuju jedan ili dva čovjeka. Čak i u najsretnijim i najmirnijim vremenima po AMUS.

Bila je to klasična pat pozicija. I nije razriješena ni time što je napravljen svojevrsni puč u ponedjeljak 17.12.2018.godine. Pretpostavljam da je štab “pobunjeničke grupe” za koju sam imao dosta simpatija, odlučio da krene u avanturu i da “otme” Skupštinu. Zlatan Burzić je tako naprosto izašao za govornicu i počeo voditi Skupštinu uz tvrdnju da kvorum postoji. U tom trenutku sam napustio salu i uskratio svoju podršku ljudima za koje sam sve do tog trenutka vjerovao da je apsolutno zaslužuju. Iz nekoliko razloga sam to učinio.

Prvo i osnovno, moje poznavanje Statuta i Pravilnika o radu Skupštine mi kazuje da je to što je urađeno u neskladu sa ovim aktima i nisam želio da u tome učestvujem. Nadalje, uz svu naklonost koju imam prema Zlatanu Burziću i uprkos visokom stepenu podudaranja naših ideja o tome kakav AMUS treba da bude ja ga nisam ovlastio da govori u moje ime. Njegov izlazak za govornicu i želja da moderira Skupštinu nisu imali legitimitet. Davanje njemu takvog ovlaštenja moglo je uslijediti samo od članova Skupštine. Ja kao član Skupštine nisam ništa pitan o tome prije nego je on izašao za govornicu. A nisu pitani ni mnogi drugi članovi. I opet se desilo da se proces odlučivanja izmjestio u jednu usku grupu. I jednako je pogubno ako to radi Upravni odbor ili neki Revolucionarni komitet (izvinjavam se ako sam ih uvrijedio ovim nazivom, ali budući da nemaju nikakvo zvanično ime svako je jednako dobro). I treće, ali sigurno ne najmanje važno, uvjeren sam kako je ovo autogol koji će najviše naštetiti samom AMUS-u i dati (makar i formalni, makar i prividni) razlog protivnicima promjena u AMUS-u da legitimne zahtjeve za promjenama prikažu kao nešto posve drugo.

Gordijev čvor AMUS-a neko je tako pokušao presjeći mačem. Pokušao, ali uz svo uvažavanje, ne vidjeh ja među nama Aleksandra Velikog.