Albumi istrumentalne muzike su poprilična rijetkost na našoj sceni. Još su rjeđi albumi instrumentalne rock muzike. A, ruku na srce, čak i kada su se pojavljivali nisu baš nešto bili od onih izdanja sposobnih da nas oduševe. S rijetkim izuzecima, naravno.

 

E, takav jedan izuzetak je i novi album Vlade Podanya nazvan „Grand Piano“. I to je posve pogođen naziv. Klavijature u svim ponuđenim pjesmama vode glavnu riječ, a da je album veliki – jeste. I još povrh toga predstavlja jako hrabar iskorak. Među silnim i lako dostupnim izdanjima nije mala stvar pokušati naći svoje mjesto sa jednim ovakvim albumom, ali ako je neko imao pravo na to onda je to Vlado Podany.

 

Ovo mu je treći album pod vlastitim imenom i treći album instrumentalne muzike. I sva tri su posve različita. Iako prividno zasnovana na istom konceptu svaki od tih albuma je predstavio drugačiji pristup kompozicijama koje nam je Vlado ponudio. Na prvom albumu je to bila zbirka stranih i domaćih evergrina odsvirana u klasičnom maniru. Na drugom je već dozvolio sebi i autorsku slobodu, a na ovom trećem ponovo je probrao poznate teme (ovaj put bez domaćih), ali dao im je sada jednu žešću, jednu rockersku notu. Zato ih je i odsvirao sa bendom.

 

Uz njega su se tako na ovom projektu našli vokalni solista Mirza Saračević koji je svojevremeno naslijedio Nermina Puškara na mjestu pjevača grupe „Knock out“. Tu je i Nermin Dedić Fićo, legendarni bas gitarista grupe „Elvis J. Kurtovich“, te kasnije „Kotrljajućeg kamenja“ i „Muha benda“. Bubnjeve je odsvirao Saša Pejaković koji je ranije radio sa „Tribun bandom“. Gitarista je Neno Arifović koji je u bendu „Leftovers“ već sarađivao sa Mirzom Saračevićem, a skoro cijeli sastav je jedno vrijeme figurirao kao prateća grupa Mladena Vojičića Tife. Drugi klavijatursita je Adis Vuga koji je svirao u grupi „Atentat“.

 

Jasno je, dakle da se radi o iskusnim muzičarima koji su već radili zajedno i koji dijele sličan senzibilitet. A kada je sa njima neko poput Vlade Podanya koji je prošao kroz „Armiju B“, „Divlje jagode“, Tifin prateći bend, „Crvenu jabuku“ i ostavio svog traga na mnogim domaćim izdanjima onda je već to dovoljno da se sa uvažavanjem presluša šta imaju da kažu na svom novom albumu.

 

Prije svega me dojmio izbor pjesama. To su pjesme nastale u periodu od 1966. do 1997. godine. Od „The Beatles“ do „The Rolling Stones“. Od „Eleanor Rigbey“ do „Anybody Seen My Baby“. Ima tu megapopularnih hitova kao što je „Billie Jean“ pa do tipičnih generacijskih podsjećanja na Mike Oldfielda i „To France“ ili temu „Maniac“ iz filma „Flashdance“. Pa sa prvog albuma ponovljena „Don’t Speak“, najveći hit grupe „No Doubt“. A sve zaokruženo sa porukom „The Show Must Go On“ koja nosi dvostruku simboliku. Porukom da predstava ide dalje i da možemo očekivati nastavak ovog albuma, ali istovremeno pokazujući kako su izabrali pjesme iz analogne ere i ta pjesma grupe „Queen“ i jeste neki graničnik između analogije i digitale. Možda sada treba očekivati novi album sa hitovima digitalne ere.

 

Vlado i njegova ekipa su se s punim poštovanjem odnosili prema pjesmama, ne dirajući njihovu suštinu nekakvim pretjeranim aranžerskim intervencijama, ali ipak ostavljajući svoj vlastiti pečat na svakoj od njih. Kada čujete recimo pjesmu „Anybody Seen My Baby“ u njihovoj izvedbi otkrijete potpuno novu dimenziju ove pjesme. Ogoljene na instrumentalnu matricu sve do refrena u kojem se uključuju vokali. Sve pjesme su upravo tako urađene da vokali ne odvlače pažnju. A kada se uključe onda funkcionišu baš onako kako treba. Kao još jedan sjajno odsviran instrument među ostalim instrumentima. Ne sjećam se da sam odavno čuo ovako dobro uklopljene muške glasove. Tamo gdje bi svaki producent posegnuo za ženskim vokalima Vlado je hrabro da priliku momcima iz benda i oni su mu to znali na pravi način vratiti.

 

Kao što će i vama na pravi način vratiti ovaj album akomu date šanse. Znam da su to sve pjesme koje odranije poznajete, ali ih sigurno ne znate ovakve kakve vam ih nude Vlado i ekipa okupljena oko njega.