Album ispunjenih obećanja

Pred izlazak novog albuma „Crvene jabuke“ nazvanog „Nocturno“ čuo sam se sa Draženom Žerićem. Tada mi je rekao kako ubrzo nakon ovog albuma priprema novi, kako on reče, posvećen Sarajevu. Hajd’ reko. Ali kad sam čuo „Nocturno“ ostao sam poprilično zbunjen. Zašto?

Pa zato što je i ovaj album dobrim dijelom posvećen Sarajevu, a još više nosi tu sarajevsku atmosferu u pjesmama. Pjesme kao što su „Grade moj“, „Wilsonovo“, „Cura sa Bistrika“, „Nafaka“, „Bulevar kaldrma“, nepogrješivo prizivaju asocijacije na Sarajevo.

A onda čovjek pomisli kako je to odavno neki drugi bend i da sa Sarajevom, personalno ima sve manje veze. Između posljednja dva albuma preminuo je njihov dugogodišnji dizajner Davor Papić, a grupu je napustio originalni bubnjar Darko Jelčić Cunja. Sad je li napustio, je li otjeran ili je nešto treće po srijedi vrijeme će pokazati. Ono što je nepobitno jeste da je, od originalne postave „Crvene jabuke“, tu  samo Dražen Žerić.

Ako ćemo pravo to je nekako bio logičan slijed. Znalo se da će se prije ili kasnije ta priča svesti na njega. Odlaskom Zlatka Arslanagića, prvo u Veliku Britaniju pa zatim u Kanadu u prvoj polovini devedesetih godina prošloga vijeka obezglaviljen je ovaj sastav. Izvjesno vrijeme konce je u svoje ruke preuzeo Zrinko Tutić, a onda se Žera odvažio da, kao frontmen, sve češće identifikuje grupu sa vlastitim imenom. Danas skoro da i nema neke razlike između njega i „Jabuke“.

Ali ostavimo sve to po strani. „Crvena jabuka“ je napravila dobar album. Možda i ponajbolji u njihovom poslijeratnom opusu. Naravno, ni ova ploča ne može da se nosi sa onih njihovih prvih pet albuma od prije rata, ali malo koji album to uopšte može. U pitanju je pet malih remek dijela i bilo bi nepošteno i skoro trideset godina kasnije njihove radove procjenjivati na osnovu onoga što su napravili od 1986 do 1991.godine. I nepošteno i besmisleno. Jer, to su naprosto dva različita benda koja igrom slučaja nose isto ime i dijele neke iste članove. U ovom trenutku, zapravo, jednog jedinog.

Album „Nocturno“ je prijatna, slušljiva i na momente jako jako dobra zbirka novih šesnaest pjesama. Zbirka pjesama pametno biranih i zanatski jako dobro posloženih da imate za svakoga ponešto. Od onih zezalica tipičnih za njih još od „Jazz.ba“ (na ovoj ploči to je „Čuj to“) pa sve do prekrasnih emotivnih trenutaka kao što su „Nocturno“, „Kao nas dvoje“ i „Meni više ništa ne treba“. Ova posljednja je možda ponajbolja pjesma na albumu.

Opet je ponuđen pregršt pjesama koje imaju potencijal hita. I „Berlin“ i „Grade moj“ i „Pjesma o tebi“ i „Bulevar kaldrma“. I to je sasvim dovoljno za današnju publiku „Crvene jabuke“ koja njih i ne pamti kao punokrvni rock band. Ovo danas nije čak ni onaj njih prepoznatljivi power pop, pa ni pop u onom nekom užem smislu. Ovo je sada priča iz domena zabavne muzike ništa drugačija od drugih zabavnomuzičkih priča sa hrvatske estrade. Samo puno bolja. I zato ne želim lamentirati nad onim što je nekad bilo i što se ponoviti neće. I zato želim istaknuti sljedeće“ „Crvena jabuka“ se udobno smjestila u žanru u koji je polako klizila još od 1996.godine i u tom žanru napravila jako jako dobar album. Sve drugo je pitanje vlastitih afiniteta, nostalgije i posve vanmuzičkih argumenata.

I tokom cijelog tog perioda od proteklih dvadeset tri – četiri godine „Crvena jabuka“ je tragala za autorima koji će na najbolji i najubjedljiviji način kroz pjesme izraziti ono što oni zaista sada nastoje biti. I tu su imali manje ili više uspjeha. Ponajbolje je to, čini se, funkcionisalo sa Zlatanom Fazlićem, pa sa Narcisom Vučinom, Dinom Šaranom ili Asmirom Spahićem. Malo manje uspješno sa nebosanskim autorima, sa časnim izuzetkom Miroslava Drljače Rusa. Ili samo meni i mentalitetski i genetski više odgovaraju ovi domaći autori i lakše se identifikujem sa njihovim pjesmama?

U posljednje vrijeme dosta sarađuju sa Mirkom Šenkovskim Geronimom, čovjekom koji očito zna da pogodi pravu mjeru i u čijoj se alhemijskoj laboratoriji posljednjih desetak godina „mućkaju“ sve sami hitovi. Sastojke i formulu zna samo on, ali rezultat je više nego zadovoljavajući. Pogotovo kada se u cijelu priču uključi kao tekstopisac Miroslav Pilj, čovjek nesumnjivog pjesničkog senzibiliteta.

Neko može reći kako to više nije „ona stara Jabuka“. Odavno nije i besmisleno je o tome diskutovati. Ali meni se čini da bi poslije ovog albuma to mogla biti neka posve nova Jabuka koja puno obećava. I ispunjava obećanja.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s