Ne treba precjenjivati moć umjetnosti u mjenjanju svijeta, ali ne treba ni potcjenjivati njenu moć kada je u pitanju mijenjanje svijesti. Moja supruga godinama nije mogla “svariti” Freddy Mercurya, pa shodno tome ni grupu “Queen”. I to ne samo zbog njegovog seksualnog opredjeljenja nego prije zbog njegove pompeznosti, arogantnosti i, zašto ne reći, promiskuitetnosti. A onda smo zajedno pogledali “Boemsku rapsodiju”, film Bryana Singera o kojem svi pričaju i koji već osvaja brojne ugledne nagrade. I nakon filma, ako već nije postala najžešći fan Mercurya ipak je počela da ga gleda drugačijim očima. Sada vjeruje kako su ga na sklonost ka muškarcima “navukli” zli ljudi, onako kako se nekoga navuče na heroin, na primjer. Ne bih baš rekao da je tako nešto moguće, niti da su autori imali namjeru da izazovu baš takvu reakciju, ali zar su važni motivi zbog kojih smo prevazišli netrpeljivost prema nekome?

Ovaj film nosi puno kompleksnije poruke i priča priču o jednom bendu, o jednom čovjeku u tom bendu i načinu na koji su mijenjali poimanje rock’n’rolla u tih dvadesetak godina svog postojanja. Nije ovo klasičan biografski film o Freddy Mercuryu jer ga ne prati od njegovog djetinjstva pa do smrti. Nije ni klasičan film o istorijatu jednog benda, jer ih ne prati do njihovog kraja. Film zapravo počinje i završavava njihovim nastupom na Live Aid koncertu u Londonu 1985.godine. I to je posve primjerena simbolika.

Film prati mladog Faruka Bulsaru koji se 1970.godine već zove Freddy Bulsara kako bi se, kao Parsi došao iz Zanzibara, uklopio u novu sredinu. Radi na sortiranju prtljaga na aerodromu, živi sa roditeljima i sestrom, voli ekstravagantnu odjeću i rock’n’roll. Sviđa mu se bend po imenu “Smile” i ide na njihove koncerte i kada se odvaži da im priđe i ponudi svoje pjesme saznaje kako se bend upravo raspao, da su ostali samo gitarista Bryan May i bubnjar Roger Taylor. On u tome vidi priliku da konačno i sam postane dio rock svijeta. Kako je prethodni pjevač bio i bas gitarista nađu i novog bas gitaristu u liku Johna Deacona. I to je već bila grupa “Queen” onakva kakvu znamo. Trebalo je samo da promijene ime i da prezime promijeni Freddy.

Kod ovakvih filmova, kod tih biografskih priča o našim savremenicima uvijek gledamo koliko je glumac uspio da nam lik koji tumači prezentira na takav način da zaboravimo na trenutak da gledamo samo glumca, a ne i osobu koju predstavlja. Rami Malek je to uradio više nego solidno,a na momente i maestralno. Na momente kao da je uspio da prizove Freddyev duh da ga obuzme. Pogotovo u scenama sa koncerata. Tu sam zaista na trenutke morao da se zapitam gledam li nasnimljene scene ili dokumentarne snimke.

U redu, na trenutke je Malek više ličio na Jaggera nego na Mercurya, ali kad sam kasnije malo provjerio i sam Mercury je u nekim trenucima karijere više ličio na Jaggera nego na samog sebe. Ako niste znali ništa o grupi “Queen” i ponešto želite saznati o njima iz ovog filma možete i to. Nema tu velikih materijalnih grešaka i uglavnom se vjerno drže faktografije. A usput saznajete i kako su nastajale neke od njihovih ključnih pjesama i neki od njihovih najvažnijih albuma. Takođe oni površni poznavaoci njihovog rada shvate da nije Freddy bio isključivi autor njihovih pejsama i da su zaista djelovali kao bend. Što se i potvrdi u trenutku kada Freddy pokuša napraviti solističku karijeru i shvati koliko mu je bitna ta interakcija sa ostalim članovima njegove matične grupe.

Zato ovo nije film o pjevaču. Zatop je ovo film o grupi. Autori filma su jako lijepo portretirali sve članove i fino nijansirali odnose među njima. A odnos između Mercurya i Taylora je prikazan tako da tokom cijelog filma sumnjate da postoji neka posebna emocija između njih dvojice. Ne želim time reći kako se ikada išta u seksualnom smislu desilo između njih dvojice, ali je nemoguće ne primjetiti tu napetost među njima, napetost čiji karakter nije tako jednostavno definisati.

Jako precizno priča vodi do tog koncerta na stadionu Wembley. Do koncerta na kojem su nastupile sve relevantne svjetske muzičke zvijezde i na kojem su oni prekinuli sve špekulacije o tome da su prestali postojati i trujumfovali. To je trenutak u kojem se Freddy vraća u grupu i trenutak u kojem ostaloj trojici saopštava da je zaražen AIDS-om. Znali su oni u tom trenutku, da parafraziram jedan drugi veliki bend, da ostaje još samo “par godina za njih”. I znali su da tih par godina moraju iskoristiti najbolje što mogu. I to je jedan od definitivnih vrhunaca filma kada Freddy pun adrenalina pred koncert najavljuje da će probiti krov Wembleya. A kada ga upozore da Wembley nema krov, kaže “nema veze, probićemo nebo”. I jesu. A ovaj film nam je pokazao kako se probija nebo.