Biće da smo ipak ostarili zajedno

Kad umre neko poznat ili barem neko za koga je čula većina posjetilaca interneta onda skoro pa da ne možeš da živiš od silnih ripova, el fatiha, spokoja i pokoja kojima se svi utrkuju da u javnom prostoru pokažu koliko im je rahmetlija ili pokojnik značio. Ne znam kako vama, ali meni to ponekad bude i pretjerano i degutantno.

Zato i jesam sačekao nekoliko dana da se slegne ta euforija (uopšte nije neprikladna riječ – baš euforija) oko nesreće u kojoj je život izgubio Šaban Šaulić, pa da i ja nešto napišem. I još uvijek nisam siguran koliko sam ja baš pozvan da pišem o njemu. Nije on bio stvaralac u onom žanru meni bliskom. Nismo se družili. Naši zajednički prijatelji i poznanici dodiruju se tek negdje u trećem ili četvrtom koljenu, a ni za kafanskim stolom, kad narodnjaci bivaju prikladniji nego ikad ja sam radije birao neke njegove kolege iz folk sazviježđa, a njega tek povremeno i, što bi se reklo, ničim izazvan.

Dakle, naši životi su se tako lijepo razilazili da možda i nije bilo nekog posebnog razloga da se na ovakav način opraštam od njega. Sve dok, kopajući po sjećanjima, nisam zapravo otkrio koliko je on bio sveprisutna figura u vrijeme mog odrastanja. Makar i kao marker svega onoga što ne želim kada je muzika u pitanju. Makar i kao meta najobičnije dječije zlobe, kada smo se, kucajući na vrata zrelosti izrugivali tim njegovim perikama iz sedamdesetih. Iz tadašnje perspektive, meni tadašnjem izgledao je kao neki neuspjeli klon Princ Valianta.

I onda se desila 1979.godina. To mi ljepše zvuči nego da samog sebe podsjetim da je to bilo prije četrdeset godina. Ono vrijeme kada u životu mladog mužjaka interes za školu opada proprocinalno sa rastom interesa za školske drugarice. U to vrijeme jedna me je, baš onako, posebno zainteresovala. Uz par trikova koje joj sigurno nije bilo teško provaliti, izborio sam se za privilegiju da me pozove sebi u stan dok su joj roditelji bili na poslu. Bio sam pozvan da „slušamo ploče“. Čak i u to vrijeme ni oni najnaivniji nisu vjerovali da u takvim prilikama iko zaista sluša ploče. Zato sam i ja dozvolio mašti da podivlja i da izmišlja raznorazne scenarije. Scenarije pune rupa koje će tek mnogo kasnije iskustvo relativno pristojno popuniti.

A mi smo zaista slušali ploče. U to vrijeme moja opsjednutost nosačima zvuka tek je stidljivo puštala korjenje pa me poprilično impresionirala njena zbirka. Ja sam imao nekoliko singlica koje roditelji pukim slučajem nisu pobacali i par albuma koje sam izmolio da mi se kupe. Od Čolićevog „Ako priđeš bliže“ do „Rokera s Moravu“. Ali narodnjaka, onih pravih, a ne parodiranih, nisam imao. Računao sam da ih ni ona nema. Blaženo doba mladosti kada vjerujete da je lijepo lice garant dobrog ukusa.

Skoro da bih bez greške mogao sastaviti play listu tog popodneva. Puštala mi je „Srebrna krila“ i „Mirzino jato“ i „Boney M“ i….Šabana Šaulića. Tu sam kod nje, te jeseni po prvi put slušao „Dođi da ostarimo zajedno“. I smijao se liku sa omota i smijao se njenoj sklonosti i zauvijek izgubio njenu naklonost. Ako je ikad i bilo prema meni.

Danas mi se čini da smo isključiviji što smo mlađi. Znam da to nije nikakvo opravdanje, ali je barem kakvo – takvo objašnjenje. Predrasude su nešto što se tako lako zakači za nas, a skida se teže od krpelja. Pa čak i kad mislite da ste ih se riješili može se desiti da su u vama ostavili neku klicu koja samo čeka pravu priliku pa da se razvije u pravu netrpeljivost, pa ponekad i u mržnju.

Dakle, mlad, glup i netolerantan kakav sam već bio smijao sam se djevojci koja je, kako sam tada govorio, „izgledala sasvim čovjekoliko, a slušala narodnjake“. I, pazi sad, istovremeno nikako nisam uspijevao iz glave da izbacim ono sada kad nismo mladi ko nekada… Dobro sam sakrio svoje licemjerstvo i narednih četvrt vijeka se dobro naslušao muzike i bio u prilici i da „slušam ploče“ i da zaista slušam ploče i značajno opustio svoje žanrovski krute stavove.

Bila je 2005.godina kada sam, sada već po „službenoj dužnosti“, preslušavao novi album riječkih „Let 3“. Album se zove „Bombardiranje Srbije i Čačka“, a sami nazivi pjesama nisu mi mnogo govorili. Prvih šest pjesama su pokazale svu raznolikost njihovih uticaja. Od „Ere s onog svijeta“ do Miše Kovača. I onda je laser očitao sedmu. Zove se „Dijete u vremenu“ i tu bi čovjek prije očekivao „Deep Purple“ nego Šabana Šaulića. A oni su, ni manje ni više, obradili „Dođi da ostarimo zajedno“. I podsjetili me kako sam nekada bio mlad i glup. Danas više nisam mlad.

Šaban je, u to vrijeme, odavno bio skinuo periku i obrijao glavu. Ostavio iza sebe neprolaznih pjesama za nekoliko albuma i dva puta toliko života. Ustalio se na poziciji kralja folk muzike na prostoru Zapadnog Balkana. Da nije bilo jedne od onih „Audicija“ nakon koje je „najveći sin“ kolokvijalno postao „Šaban“ on bi postao i ostao „The Šaban“. A i ovako je sasvim sigurno u dobrom društvu.

I danas, ponegdje čujete za nekoga da je „šaban“, ako je nerafiniran, neizgrađen i primitivan. Ne znam da li je korijen tog izraza vezan za Šabana Šaulića i ne želim da znam. Predrasude i isključivost ostavljam drugima. I pokušavam da na ovaj način kažem „izvini“. I Šabanu i onoj sa kojom nisam znao slušati ploče.

Biće da smo ipak nekako ostarili zajedno. Sve do Šabanove prerane smrti. Sad neko može reći kako je imao on finih godina. Ali onda i ja imam pravo da kažem da godine nemaju veze sa tim i da je svaka smrt prerana. Pogotovo ovakva.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s