Imena druže, imena

Svako malo se ovde kod nas neko dosjeti kako bi trebalo da se baš on obračuna sa svim anomalijama koje nagrizaju ovu našu mladu demokratiju. I svako malo se neko sjeti da iza skupštinske govornice ili ispred kamere zavapi kako nam je dosta uopštenih fraza o objektivnim okolnostima i subjektivnim slabostima i kako nama trebaju imena. Konkretna imena konkretnih ljudi koji su nešto konkretno uradili što treba osuditi.

E, sad u teoriji to jako lijepo zvuči. Malčice je drukčije u praksi, što bi rekla ona davna pjesma. Kad se zaista desi prozivanje čovjek se zapita je li ta tolika transparentnost baš zdrava i pristojna. Ona španska sapunica zvana AMUS dobila je novu epizodu nakon što je Upravni odbor ovog udruženja izrazio sumnju u valjanost vlastitih obračuna i pobrojao imenom i prezimenom nekoliko autora koji su, prema „slobodnom sudijskom uvjerenju“ članova uprave AMUS-a ostvarili nedopustivo visoke iznose tantijema.

Meni, naravno ne pada na pamet da i sam licitiram sa pomenutim imenima i da tako dam i vlastiti doprinos tom „lovu na vještice“. Jer tamo gdje bi se nekome moglo učiniti kako se konačno pojavio tračak transparentnosti ja tek vidim obračun sa neistomišljenicima. I grubo kršenje zakona o zaštiti ličnih podataka.

Samo neko krajnje naivan bi mogao povjerovati kako iza prozivanja ovih ljudi u javnosti stoji želja da se konačno urede odnosi u ovoj organizaciji. Ako su i postojale neke sumnje AMUS sigurno ima mehanizme dodatne provjere i trebao ih je primjeniti prije nego ovako grubo optuži neke svoje članove. To što su sada uradili izgleda otprilike kao da se direktor škole žali javnosti na način ocjenjivanja nekih svojih nastavnika i sumnja u validnost ocjena koje su podijelili. Šta biste pomislili o takvom direktoru? Da je smiješan? Da je nesposoban? Da je zalutao na poziciju na kojoj se nalazi? Vjerovatno sve troje zajedno. Osim ako taj direktor ima personalni sukob sa nekim nastavnicima, a nema načina da ih kazni. E, onda on njima ne dokazuje ništa. Niti ga zanima da dokaže. On samo u javnost pusti priču o njima, a ta ista javnost uvijek željna novih žrtava obavi svoje. Javnost ne zanimaju ni dokazi ni argumenti. Oni presuđuju po liniji vlastitog osjećaja i simpatije. A još češće po osnovu antipatije.

U ovom konkretnom slučaju ta javnost kojoj je, kao lavovima u areni, uprava AMUS-a bacila neke njihove kolege jeste javnost sačinjena od članova AMUS-a. Ne treba pretjerana pamet pa da otkriješ kako su ovde kod nas zavist i ljubomora temeljna osjećanja u odnosima između pripadnika bilo koje profesije. Kod autora to je samo još izraženije. Među hiljadu članova ove asocijacije zanemarljivo je mali broj onih koji nisu uvjereni da su najtalentovaniji, najbolji, najslušaniji i da shodno tome zaslužuju i najveće tantijeme. A kada uz zavist i ljubomoru pridružite i goli materijalni interes sve maske padaju i svi principi nestaju.

U argumentaciji koja je trebala da pobrojane autore obezvrijedi u očima njihovih kolega koriste se različite metode. Kako šta odgovara autorima pisma upućenog članstvu. Negdje je glavni argument nagli skok na toj internoj rang listi najuspješnijih. I to ne ostavljajući ni najmanju mogućnost da su možda raniji obračuni bili pogrešni i da je ovo sada realno stanje. Neke autore optužuju za visoke tantijeme iako su oni i prethodnih godina ostvarivali jednako visoke naknade, ali tada to, očito, nije predstavljalo problem. Grubo i netaktično se kompariraju autori po vlastitom nahođenju i obezvrjeđuje sistem po kojem se utvrđuje koje su pjesme bile najslušanije. Uprava AMUS-a se ponaša poput Hegela koga su jednom prilikom upozorili da činjenice govore protiv njega, a on odgovorio „Tim gore po činjenice“. Samo što se to Hegelu moglo jer nije imao obavezu da predstavlja bilo koga do samog sebe. Za razliku od izabranih predstavnika AMUS-a obaveznih da govore u najboljem interesu SVIH hiljadu i nešto članova. Mada su oni odavno pokušali proklamovati princip po kojem su „svi članovi jednaki, ali su neki jednakiji od drugih“.

Nemam namjeru upasti ni u zamku druge vrste pa tvrditi da nema istine u tvrdnjama Upravnog odbora. Moguće je i da ima i da nema. Ja to ne znam i zato i neću da se igram sa ljudskim sudbinama tvrdeći jedno ili drugo. Nemam dokaze i zato se ne izjašnjavam. Kao što su se od izjašnjavanja trebali suzdržati i u Upravnom odboru bar dok ne prikupe dokaze. A ako su ih prikupili onda su te nepravilnosti morali prijaviti nadležnim organima.

Ako, pretpostavke radi, neki medij emituje jednu pjesmu, a prijavljuje da je emitovao drugu kako bi na taj način dao mogućnost nekom autoru da ostvari nezasluženo pravo na tantijeme, onda je to kriminal. Onda je to falsifikat. Onda se to podvodi pod kvalifikaciju „davanje lažnih podataka u svrhu sticanja protivpravne koristi“. I takvo ponašanje treba prijaviti, sankcionisati i sasjeći u korijenu. I optužiti i prozvati one koji su to uradili ili koji imaju mogućnost da to urade. I to opet nisu autori. Oni niti prave play liste niti ih dostavljaju AMUS-u na obradu. To rade mediji. I ako postoji neka sumnja u regularnost onda tu sumnju treba fakturisati na račun medija za koje se pretpostavlja da se bave takvom rabotom. I opet to nedvosmisleno dokazati inače se sve i dalje vrtiti u začaranom krugu špekulacija i kleveta. I stvaranja razdora među autorima koji su već ionako dovoljno podijeljeni.

I da, nemam dokaza pa ne bih pominjao vlastitu sumnju. A da imam napisao bih da je prilično znakovito da su svi pobrojani autori bili i jesu aktivni učesnici pobune protiv aktuelnog AMUS-ovog rukovodstva. Ja samo kažem, a pametnom je i išaret dovoljan.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s