Ovo je trebalo da bude jedna lijepa, opuštena priča o mom boravku u Geteborgu na 2.Sajmu bh knjige. I stvarno je mogla biti lijepa priča o nama kakvi znamo da budemo kad se nađemo daleko od doma i kada bez ikakve zadrške podržavamo sve one među nama koji pokazuju malo više talenta, malo više spretnosti i malo više volje. Priča o tome kako znamo biti ponosni jedni na druge.

Samo što sam trebao da znam kako smo neosporni prvaci svijeta kada treba nešto uprljati, uvaljati u blato ili omalovažiti. Ili da budem potpuno precizan, ovo naše prvo lice vidio sam u Geteborgu, a ovo drugačije, ovo deformisano vidio sam po povratku. U Sarajevu.

Nije mi ovo bio prvi odlazak u Švedsku, ali do sada je uvijek to bilo vezano za obilazak rodbine i sada sam po prvi put imao priliku da se sretnem sa našom zajednicom u toj finoj i uređenoj skandinavskoj zemlji.

I po prvi put sam se osjećao kao neko čiji se autorski rad cijeni. Dočekao me je Ervin Borović ispred organizatora. Čovjek koji je u naredna tri dana učinio svaki mogući napor da se osjećam dobrodošao. I više od toga.

A onda sam poprimio svojstva štafete. I išao od ruke do ruke. Uživao sam ta skoro četiri dana u gostopmrimstvu Ade Erkočevića, njegove Mirjane i njegovih roditelja. Znate ono kad vam postane neprijatno koliko se ljudi trude da vam boravak negdje bude prijatan.

Da ne govorim o samom sajmu na kojem sretneš autore i koje znaš i koje ne znaš. Samira i Midhat Ajanović rade herojski posao organizacijom ovakvog sajma održavajući živom bosansku riječ na dalekom sjeveru. Bivaju nagrađeni za to odazivom Bosanaca i Hercegovaca iz cijele Švedske. Prilazili su mi ti Bosanci, a boga mi i Hercegovci. Upoznavali se. Pričali o knjigama. A iznenadilo me je, a pogotovo obradovalo, koliko je njih napomenulo kako sluša moja javljanja na Radiju GBG. Biće da ni Ado, a ni ja nismo ni slutili koliko je tih naših slušalaca i koliko im druženje sa nama znači. Prija to čovjeku, ali ga i malo prepadne. Zato sam se baš potrudio da emisija koju smo radili u nedjelju bude posebna. Ne samo jer sam prvi put i fizički zakoračio u prostor Radija GBG. I kažu da je to bila dobra emisija. Ali mislim da je tome više doprinjeo naš specijalni gost Zele Lipovača nego ja. Dobro, možda sam ga malo usmjeravao pitanjima pa je to ispalo još bolje.

I tako vam se ja vratim u Vogošću pun neke pozitive, nafilovan emocijama i doživim da me, za iste one stvari zbog kojih su me s toliko poštovanja u Geteborgu gledali, u Sarajevu omalovaže. Jedan ovdašnji dosta popularan internet portal objavi intervju sa mojim sinom i to jako korektan i afirmativan intervju.  I trebao sam pročitati taj intervju i završiti sa tim i ostati u blaženom neznanju.

Samo što đavo nit’ ore nit’ kopa nego nas tjera da radimo stvari koje ćemo sigurno požaliti. Tako i ja prođem malo kroz komentare da vidim kako ga čitaoci tog portala doživljavaju. Nisam ja naivan da ne znam da postoje i trolovi i botovi. Da postoje dežurni i plaćeni hejteri koji će sve što imalo odskače svući na svoj nivo i uvaljati u blato u kojem sami obitavaju. Postoje botovi i postoje skotovi. Jedan koji je jedno ili drugo (a možda i oboje) napisao je sljedeće: Babo piše knjige, vodi radio emisije i usput radi u opštini Vogosca. Mama direktorica jedne državne agencije! Svi na budžetu, mjesečno oko 5 milja. Nije mu bilo teško krenuti.

Dakle, sve zbog čega su me cijenili moji domaćini u Geteborgu nekom perverznom logikom kod moje kuće postaje razlog za diskreditaciju. Sram me bilo što pišem knjige! Treba me spaliti jer vodim radio emisije! To je stoput gore, to je stoput crnje nego da sam, na primjer, pokrao fond za mjesečne plate ili bacao bebe sa prozora. Barem u perspektivi nekih mojih sugrađana.

Sad bi logično bilo da i ja odem tamo gdje me cijene. Na primjer, zapucam za Švedsku. Bilo bi logično, ali neću. Tamo su svoju bitku za dostojanstvo pisane riječi borili i izborili i Samira i Ajan i Ado i Ervin i mnogi, mnogi drugi. Moje je da se borim i izborim tu gdje jesam. Tu među anonimnim mrziteljima osuđenim na vječito lutanje između kladionice i teretane. I da konačno odigram na keca. U gostima sam pobijedio. Red je na neku pobjedu i na domaćem terenu.