Trendovi u muzici dolaze i prolaze. Neko im se prikloni, a neko ostaje uporno (ili tvrdoglavo, ovisi kako gledate) dosljedan jednom izabranom izrazu. A neko se ne prilagodi trendu nego trend prilagodi sebi.

Sjećam se, bio je decembar 1980.godine kada sam čuo tada novi album „Bijelog dugmeta“, onaj album „Doživjeti stotu“. I prva mi je reakcija bila „Šta je ovo, jebo te?“. I ne samo moja. Mnogi koji su navikli na „Dugme“ kao hard rock band sa primjesama folka ostali su, najblaže rečeno, zapanjeni. I imali su sličnu reakciju. Nismo mogli vjerovati da je „Dugme“ zaplovilo novovalnim vodama i prigrlilo ska ritmove. Neki, poput Milića Vukašinovića, to su doživjeli, maltene kao izdaju, pa se sa Bregovićevim „pomodarstvom“ obračunao na narednoj ploči „Vatrenog poljupca“.

Naravno da se to odrazilo i na prodaju albuma i na posjetu na koncertima. Ploča je tada prodana ispod 100.000 primjeraka što je za njih bilo ravno neuspjehu, a turneja se preselila u male dvorane. Tek nešto kasnije otkrili smo da je taj album prepun odličnih pjesama. Nismo to tada vidjeli zato što nam je pakovanje bilo važnije od sadržaja.

Zašto to sada pričam, a namjera mi je da govorim o novom Severininom albumu? I kakve veze Severina ima sa „Bijelim dugmetom“? I nikakve i poprilične. Naprosto mi je način na koji je ona zakoračila u danas aktuelni trend izazvao direktne asocijacije na ono davno Bregovićevo švaleranje sa „novim valom“.

I ona je kao i „Dugme“ tada otkrila nešto zanimljivo u tom novom muzičkom izrazu. I ona je na ovom novom albumu „Halo“ htjela da bude svježa i bliska novoj generaciji posjetilaca klubova. Ali i ona je htjela da to donese na svoj način. Blizak tom novom generacijskom izrazu, ali opet nesumnjivo njen vlastiti.

Takođe postoji i jedna bitna razlika u načinu na koji su autori ova dva albuma pristupili tretmanu tada vladajućeg muzičkog trenda. Dok je „Dugme“ primjenilo taj recept dosljedno na svim pjesmama na albumu, Severina je malo prošarala uticajima i stilovima na petnaest relativno novih pjesama, koliko ih nosi album „Halo“.

Relativno novih naravno, jer dobar dio tog albuma ona je već ponudila kao singlove tokom prethodnih nekoliko godina. Od ranije znamo pjesme „Unaprijed gotovo“, „Mrtav bez mene“, „Magija“, „Otrove“, „Imaš pravo“, „Kao“ i „Tutorial“. I tu je već bilo dosta šarolik žanrovski pristup, a nastavljen je i na ostatku materijala.

Album otvara tipični „mediteranski“ napjev „’Oću s tobon živit“ i to je Severina kakva je mogla biti i 1993.godine na albumu „Dalmatinka“ kao i Severina iz 2019.godine. Nema puno takvih klasičnih pop pjesama. Ali to što ima sigurno zaslužuje pažnju. I „Imaš pravo“ sa neobičnom i do sada rijetko obrađivanom tematikom i „Kao“, a pogotovo „Unaprijed gotovo“ koja je jedan od vrhunaca albuma.

A onda Severina pokaže drugačije lice. U saradnji sa Jalom Bratom ponudi nekoliko pjesama gdje se ovaj vogošćanski autor pojavljuje i u ulozi vokala. Ona nije mogla ne primjetiti njegovu enormnu popularnost kod novih generacija. Sigurno joj nije smetalo ni to što ga oni nešto stariji neprekidno optužuju da „kvari omladinu“ pa je njegovim angažiranjem dobila podršku jednih I osudu drugih. A na estradi nikad ne znaš hoće li ti jedno ili drugo donijeti veću popularnost. Najveću dobijaš, naravno, kad to dvoje iskombinuješ kao Severina. Zatim je njegove pjesme propustila kroz neki vlastiti filter i zazvučale su nekako pitkije. I razumljivije, što uopšte nije nebitno.

A onda je svemu dala i prstohvat narodnjaka, tek da malo zapapri priču. „Kafana“ i, posebno „Kuma“ su pjesme kakve nismo očekivali od nje. Ali na tom nivou i možeš opstati jedino ako ponudiš nešto apsolutno neočekivano.

I zato, iskreno da vam kažem, još nisam načisto sa ovim albumom, ali ne pada mi na pamet da se zalijećem sa ocjenama. Drugi će to već uraditi. Neko će se oduševiti, neko će je popljuvati. A vrijeme će tek sve staviti na svoje mjesto kad trend više ne bude trend. Kao nekad sa „Bijelim dugmetom“.