Nema toga što nas neće podijeliti. Nas ionako potpuno i duboko išpartane i iskrižane po meridijanima i paralelama rase, vjere, nacije i ideologije. Nas nepomirljive u pitanjima etnike, etike i estetike. I nebitno je hoćemo li se posvađati jer smo kao svaki poslušni ker reagovali na nahuškavanje od strane „gazde“, jesmo li se zakrvili oko seksualnih sloboda ili gledamo jedni druge zakrvavljenih očiju zbog toga što nemamo identične stavove o požaru u jednoj crkvi.

Nekad mi se čini da mi uopšte ni ne branimo ovaj ili onaj stav, nego samo branimo pravo da se posvađamo. Jedni saosjećaju sa Francuzima zato što im izgori turistička atrakcija. Drugi likuju, sa prstom u erekciji i pitanjem, a gdje su ONI bili kad je bombardovana Srbija prije dvadeset godina ili kad je gorila sarajevska Vijećnica ili kada su uništavani gradovi u medijski neatraktivnim zemljama trećeg svijeta. I onda čovjek pomisli kako ljude za koje si bio siguran da ne mogu dijeliti iste vrijednosti pa ni o klimi ili ženskoj ljepoti odjednom ujedini mržnja prema nekom trećem.

I onda shvatim da je za sve kriva riječ „ali“. To je ta bezobraznica koja nam omogući da svaku tugu i svaku radost obezvrijedimo, razvodnimo i učinimo nepovratno tuđom. Onako kao da nas se uopšte ne tiče. Znate one rečenice koje počinu sa „užasno je to što gori crkva u Parizu, ali kada su naše džamije gorile ko je digao glas?“. „Jesmo mi načinili zločin prema njima, ali šta su tek oni nama radili.“. Ili „Jesam ja izudarao svoju ženu, ali kako je samo ona zvocala“.

A da probamo izostaviti to „ali“. Meni to „ali“ više dođe kao skraćenica za alibi. U mom svjetonazoru ta rečenica mora da bude „užasno je to što gori crkva u Parizu, kao što je jednako užasno i što su u plamenu nestajale džamije po Bosni“. „Užasno je što su mi zbog imena činjeni zločini, kao što je jednako užasno što su u moje ime činjeni zločini“. Zločin se ne opravdava zločinom. Grijeh se ne pere drugim grijehom. Tuđa nesreća ne potire moju nesreću. Niti je čini išta manjom.

Pravo da vam kažem, jebe mi se za Francuze. Pa nije Bogorodična crkva njihova. Ne pripada ona ni Englezima, ni Njemcima, pa ni Bosancima, Srbijancima ili Hrvatima. Ona pripada svakome ljudskom biću koje je ispred nje ostalo bez daha zadivljeno graditeljskim genijem. Pripada svakome ko je drhtao nad stranicama strepeći za sudbinu Kvazimoda i Esmeralde. Bez obzira gdje taj neko bio rođen, kojim jezikom se koristio i na koji način tražio utjehu kod Stvoritelja.

Jednako tako ni Vijećnica ne pripada ni samo Sarajlijama ni samo Bosancima. Niti Stari Most pripada samo Mostarcima ili samo Hercegovcima. Niti samo ovima, niti samo onima. Postoje tvorevine ljudskog duha i ljudskih ruku koje naprosto pripadaju čovječanstvu. Pripadaju svima i svakome. Pa čak i onima koji se raduju njihovom nestanku. Pa čak i onima koji ta dijela pale i ruše. Zato ne bi bilo zgoreg zastati i razmisliti prije nego izreknemo „E, neka vala baš“ gledajući podivljali plamen. Nisam stručnjak, ali nekako mi se čini da takve rečenice nisu baš najbolji način da se pobjegne od plamena. Onog vječnog.