Svake godine sebi obećam kako neću više pratiti „Eurosong“ i kako je vrijeme da nadrastem ovaj teferič, koji ionako nije namijenjen meni. I svake godine, uredno prekršim to obećanje. Moguće da sam se već „navukao“ na tu „paradu pijanstva i kiča“. Ili da ipak budem pošten „paradu kiča i kiča“.

Međutim, ove godine je imalo nekog smisla propratiti šta se zbivalo u Tel Avivu. Zbog Islanda, zbog Madonne i zbog nepravde.

Krenimo redom. Ili krenimo otpozadi. A nekome je taj trenutak kada je Island dobio glasove publike bio i početak i kraj i ključni trenutak „Eurosonga“. Taj momenat kada su razvili zastave i šalove Palestine. Momenat u kojem su srušili kulise idiličnog svijeta kakvim su organizatori željeli prikazati Izrael ostatku svijeta. A kako su oni što pasionirano prate ovo takmičenje uglavnom nezainteresovani za politiku varka im je sasvim lako mogla i proći.

Što ne znači da i ovako nije prošla. Njihovu poruku su uočili, dijelili, komentarisali uglavnom oni što nisu ni gledali „Evroviziju“ nego su naknadno saznali za njihov gest. Meni je bilo beskrajno zabavno da gledam ko ih sve podržava, ko ih diže u zvijezde na društvenim mrežama, da gledam kako preko noći postaju heroji onog dijela bosanske javnosti od kojeg bi prije očekivali da nekoga ko izvodi muziku kao taj bend „Hatari“ i ko izgleda kao taj bend, popljuju uzduž i poprijeko.

Uživao sam da čitam komentare osvjedočenih konzervativaca kojima se veličaju stvaraoci, za njih iritantne muzike i vrlo upitnog seksualnog opredjeljenja. Ali, po starom dobrom licemjernom običaju, oni su odlučili da ignorišu ono što im ne odgovara. Svi su pomenuli zastavu Palestine, a niko onu zastavu u duginim bojama kojom su, malo prije spornog momenta, Islanđani takođe mahali. Ali što bi se reklo u starom vicu „mah’o ti, ne mah’o“ njima je u glavi… šta im je već u glavi.

Što se tiče Madonne sa većim se nestrpljenjem čekao njen nastup nego rezultat glasanja za pobjednika. A unaprijed se znalo i da će ona nastupiti i ko će pobijediti. A nakon što je ona izvela svoje dvije pjesme, nastale u rasponu od 30 godina, „stručnjaci“ sa društvenih mreža počeli su da problematiziraju njeno pjevanje. I pri tome zaboravili da je njoj neko spreman platiti milione dolara za dvije pjesme, a da njima eventualno familija može platiti da prestanu sa zavijanjem na dječijem rođendanu. A da ne govorim koliko je besmisleno Madonnin nastup analizirati sa te tačke ako svako ko je iole upućen u njenu karijeru dobro zna da joj vokalne sposobnosti nikad nisu bile najjači adut. Još su mi bolji bili oni koji su u njenom nastupu vidjeli masonsku i iluminatsku zavjeru. Kao, potura nam kroz pjesmu neke opasne ideje. Pa čak i da je tako ne mogu, a da se ne zapitam nije li i kod poturanja „opasnih ideja“ odgvorniji onaj koji te ideje prihvata od onoga ko ih širi. Ili neki ljudi oko mene zaista imaju ozbiljnu namjeru da se glupost računa kao olakšavajuća okolnost?

I na kraju – nepravda. Dok je struka glasala pomislio sam kako konačno pobjeđuje pjesma, pobjeđuje muzika i pobjeđuje umjetnost. Sve do glasanja posljednjeg žirija vodila je Tamara Todevska sa pjesmom „Proud“. Onda ju je, „za dlaku“ pretekao švedski predstavnik. I to je meni bilo sasvim u redu. Tamara je svojom pjesmom i svojim nastupom posve odskakala od opšteg kičeraja koji, očito postaje standard na „Evroviziji“. Pokazala je i onima kojima se pjevanje svodi na „mama vidi me kako visoko mogu sa glasom“ (a kojih uopšte nije malo na ovom takmičenju), pokazala je dakle koja je razlika između pjevanja i interpretacije. Ne bi bilo nezasluženo ni da je tamnoputi Šveđanin pobijedio. Samo što ni on nije bio skrojen po sve očitijim normama „Eurosonga“. Niti je on neki nezreli dečkić za kojim će uzdisati matori upaljeni panjevi iz organizacije i dobar dio glasačke mašinerije širom svijeta, niti su njegovi prateći vokali anoreksične i androgene plavušice, niti je pjesma rađena po kalupu zamišljenom za ovu smotru.

Međutim, kada su se dodali glasovi publike i Tamara i njen švedski kolega su dobili sramotno malo glasova. I pobjedu je odnio neki Holanđanin sa nekom pjesmom. Dobro, da ne pretjerujem. Pjesma „Arcade“ uopšte nije loša, ali nije ni zaslužila pobjedu. A ono što me posebno rastužuje jeste činjenica da bi ogroman broj onih koji su glasali za njega to učinio čak i da im je odjednom nestalo tona na televizijskom prijemniku. Oni svakako nisu glasali za ono što su čuli, nego za ono što su vidjeli.

A ono što smo vidjeli u dva dana polufinala i finalnoj večeri, ono što smo vidjeli na sceni i u publici, ono čemu smo svjedočili tokom glasanja definitivno pokazuje da ako „Eurosong“ baš i nije potpuno LGBT zabava, sigurno je da je procenat te populacije na „Eurosongu“ neuporedivo veći nego li je to inače u društvu.