Ispričao bih vam jednu priču. Priča počinje u davnim vremenima kada su u jednom dalekom kraljevstvu svi bili sretni, toliko sretni da im je svaki drugi ili treći dan bio praznik. A praznik se u tom kraljevstvu nije mogao zamisliti bez baklave. A baklava se nije mogla zamisliti bez svega onoga što u nju već ide, pa tako ni bez oraha.
Jedne godine ljubomorni kralj iz manje sretne zemlje preko rijeke bacio je kletvu na malo sretno kraljevstvo. Kletva je trebala da zatruje sve orahe u kraljevstvu i sa mnogim plodovima se to zaista i desilo. Kada su te godine za najveći praznik građani sretne zemlje napravili baklavu mnogi su stradali od nje. Potrovali su se. Naučnici su, naravno ubrzo otkrili o čemu se radi i počeli da izbjegavaju orahe pri pripremi baklave.
U početku su svi znali da je kriva kletva i znali su da nisu svi orasi zatrovani. Vremenom su neki počeli da govore kako je orah štetna biljka i da je njegov plod sam po sebi otrovan. Da mu je to u prirodi. Neki su priznavali da se može, tu i tamo, naći neki zdrav plod, ali ko će sad da biska tolike orahe.
U nekad sretnom kraljevstvu se i dalje pravila baklava, ali nije više bila dobra kao nekada, praznici nisu bili kao nekada, a ni kraljevstvo, ako ćemo pravo nije bilo kao nekada.
I to bi tako potrajalo da jedna djevojčica koja je stasala da napravi svoju prvu baklavu nije sebi utuvila u glavu da je napravi kao nekada. Više joj je dosadilo da sluša majčinu majku kako uzdiše prisjećajući se “kakve su nekad baklave bile”.
Pitala je: “Pa što danas nisu?”. “Zato što ih pravimo bez oraha.” “A što ih pravite bez oraha?”. “Zato što orasi sada kvare baklavu, zato što su otrovni.” “Baš svi orasi?” pitala je djevojčica.
Majka njene majke odgovorila je bez razmišljanja “Baš svi.”. Ali kada je djevojčica ponovila svoje pitanje, starica se malo zamislila i priznala da bi se možda i našao poneki zdrav, ali da je teško razlikovati otrovne od zdravih, da bi to bio težak i dugotrajan posao, pa možda i opasan. Upozorila je djevojčicu da u kraljevstvu ima ljudi koji toliko ne vole orahe da su htjeli sve da ih posjeku. Ljudi koji toliko ne vole orahe da ne vole ni one koji ne vole da ne vole orahe. I da takve koji ne mrze orahe smatraju naivnim i glupim i zaboravnim i vole da ih podsjete kako su nas orasi jednom potrovali. Nekad mudri kralj nekad sretnog kraljevstva tih godina nije pokazivao preveliku mudrost, ali je ostalo dovoljno pameti u njemu da ne dozvoli da se posjeku orasi znajući da bi tada istočni vjetrovi poharali kraljevstvo. A što bi iza njih ostalo dokrajčio bi Zapadnjak uvijek spreman da dokrajči što se dokrajčiti da. I tako su orasi rasli pored stanovnika kraljevstva, ali niti ih je neko brao niti ih je neko koristio.
Djevojčica je ipak odlučila da pokuša. Nabavila je rukavice da se zaštiti od onih otrovnih plodova i slušalice da ne sluša šaputanja koja su je plašila i nagovarala da o orasima misli kao o čudovišnim plodovima.
Radila je danima. Većina plodova koje bi otvorila zaista je bila ili puna otrova ili toliko zahvaćena bolešću da se niju usuđivala da ih koristi. Ali tu i tamo bi naišla na zdrav plod. Odložila bi ga na stranu i nastavila. Zanesena poslom nije ni primjetila kako je našla više zdravih plodova nego što je njoj trebalo za baklavu. Bilo joj je žao da ih baci, a kako se Veliki praznik bližio odlučila je da ih ponudi komšinicama. Uradila je to dijelom jer je bila dobra djevojčica, a malo i zato što se plašila kako će joj baklava ispasti pa nije htjela da bude jedina koju će okriviti ako nešto pođe po zlu.
Niko nije prihvatio njene orahe, a ona nije prihvatila mogućnost odustajanja i krišom je napravila baklavu po nekadašnjem receptu.
Svi su se plašili da je probaju. Baklavu s orasima. Majka i otac toliko su voljeli djevojčicu da su bili spremni da probaju to što je ona napravila pa i po cijenu trovanja. Djevojčica je imala dva brata i tri sestre, ali njima nisu dali da probaju opasni kolač. Kad su majka i otac konstatovali da bolju baklavu u životu nisu jeli i majka djevojčicine majke je zatražila komad. A onda još jedan. Priča o baklavi se pročula po kraljevstvu i došla i do Kralja. Nekada sretnog i nekada mudrog kralja. Kralj je zatražio da mu donesu parče te baklave o kojoj svi pričaju. Kada je dvorski kušač hrane probao komadić i kada mu se ništa nije desilo Kralj je pozvao djevojčicu.
Htio je da je proglasi svojim dvorskim kuharom. Pitao je da li može i dalje da pravi takvu baklavu, ali sada za cijelo kraljevstvo. Da li bi prihvatila dobro plaćen posao kraljevskog biskača oraha i da po cijeli dan odvaja zdrave orahe od bolesnih.
Djevojčica se duboko, najdublje moguće, poklonila svom Kralju i objasnila mu.
“Vaše veličanstvo, da bi se mogli naći zdravi orasi među bolesnima svako ko ih traži mora da vjeruje da ih tamo ima zdravih. Je li Vam bila ukusna ova baklava?” – pitala je.
“Najukusnija koju sam jeo.”
“Ali ne i najukusnija koju ćete jesti. Puno će ukusnija biti ona baklava koja se napravi od onih oraha koje ćete sami probrati.”
Od tog dana baklava se ponovo u kraljevstvu pravila po starom receptu i sa orasima. A među stablima oraha je počelo nešto čudno da se dešava. Pomalo zatrovana stabla su počela sama da se oporavljaju u želji da ponovo budu korisna stanovnicima Sretnog kraljevstva.
Bilo je i onih potpuno i nepovratno zatrovanih oraha. Mjesto na kojem su oni rasli pretvorilo se u mračnu šumu do koje se stizalo neprohodnom šikarom. Oni su sanjali snove mračnog drveta o tome kako bi Sretno kraljevstvo opet mogli učiniti nesretnim.
Ali to je već tema neke druge priče. Za neki drugi put.
Razum i bezumlje 