Jeste fudbal „najvažnija sporedna stvar na svijetu“ samo što smo mi, onakvi kakvi jesmo, navikli iz svake definicije da izvlačimo samo onaj dio koji nam se sviđa i koji je u skladu sa našim svjetonazorom. Tako su mnogi zaboravili ono „sporedna“ i fokusirali se isključivo na odrednicu „najvažnija“.

Zato nam se i može desiti da nakon utakmice protiv Finske u nedjelju ujutro sve naše probleme svedemo na pitanja šta bi bilo da je Pjanić igrao, da se Džeko nije čuvao zbog transfera, da je  Kolašinac dovoljno oporavljen i slična. Na nivo nacionalne katastrofae je dignuta činjenica da tamo neki Finci bolje „gonjaju loptu“ od nas. Ja problema.

Nikome nije ni palo na pamet da se zabrine što su nas ti isti Finci ostavili, što bi se reklo „u ciganima“ u mnogim drugim stvarima. Nikoga ne brine to što imaju obrazovni sistem s kojim se naš apsolutno ne može komparirati. A takvi komentari i jesu rezultat našeg takvog obrazovnog sistema. I tako u krug.

Hajde da se ne pretvaramo. Kad ovde upotrebljavam prvo lice množine nije to reda radi i nimalo kurtoazno. I sam spadam među one opčinjene fudbalom i ni sam nisam bio pošteđen takvih misli i analiza. Čisto da neko ne pomisli kako sam nekakav fudbalomrzac koji apsolutno ne shvata šta to ima tako privlačno u toj igri.

Volim fudbal, pratim ga i nažalost ne igram. I mislim da baš zato ne postoji opasnost da usljed elementarnog nepoznavanja materije potcijenim taj fenomen. Vjerujem da kao zagriženi navijač reprezentacije imam pravo da emocije ostavim po strani i u cijelu priču uključim onog sirotana kojeg niko kod nas neće – razum.

Dok traje utakmica i ja skačem. I ja psujem i sudije i igrače (podjednako i naše i tuđe), proklinjem stative i čupam ovo malo nepostojeće kose. Ali takvo ponašanje ograničim na onih dva sata u koja se smjeste i priprema za utakmicu i oba poluvremena i pauza između dva poluvremena i nekih pet minuta nakon svega, potrebnih da se smirim.

A kad se smirim više ne znam je li baš tako loše kad izgubimo i je li gore kad pobjedimo. Odnosno  ne znam šta je pogubnije za nas. Očaj u koji upadnemo nakon poraza ili euforija koja nas obuzme nakon pobjede. A baš bih volio da mi neko ozbiljan objasni šta će se to suštinski promijeniti u našim životima sad nakon što su nas Finci onako nepristojno porazili. Ili da mi kaže kako bi se to popravio kvalitet našeg života jutro nakon što bi, kojim nevjerovatnim slučajem, postali prvaci svijeta. Bi đavola! Sve bi bilo „u pet deka“ kao i do sada.

I sve se nešto mislim da se Marks zajebao. Ono govoreći da je religija opijum za narod. U njegov vakat, ako je i bilo fudbala, nije bilo saveza, prvenstava, klubova, transfera. Nije bilo stadiona i nije bilo navijača. Da jeste, shvatio bi da je fudbal kud i kamo efikasniji narkotik.

Pa ako ćemo pravo, ne samo fudbal. Nego i sve te „Zadruge“ i svi ti programi koji ti obećavaju da možeš biti zvijezda, da možeš postati nečiji idol, sve to ima ulogu sedativa. Odvaja te ta terapija od stvarnosti, blago te zatupljuje sve dok te potpuno ne omami i učini ovisnikom o svemu onom plitkom, površnom i suštinski nebitnom.

Hoću da vjerujem da ja svoju površnu zabavu povremeno sam biram i da to ne utiče na moje prioritete u životu. Možda sam u pravu, a možda je to samo igram meni namijenjenu ulogu u ovoj velikoj kompjuterskoj igri koju nazivamo životom. Sve je to već negdje programirano. Pa čak i to što povremeno provirim napolje iz vlastite čaure u ovom našem „Matrixu“.