Nostalgija anatomije

Moram priznati da sam sa popriličnim zanimanjem iščekivao da mi u ruke stigne knjiga Zorana Predina „Glavom kroz zid“. Iščekivao sam, ali nisam znao šta da očekujem. Još jednu rock autobiografiju ocvale zvijezde? Roman sa primjesama stvarnih likova i događaja? Zbirku eseja koji promišljaju aktuelne teme? Riznicu nostalgije prepunu poetike?

I nisam pogriješio. Upravo to sam i dobio. Koje od pobrojanog, pitate se vi? Sve pobrojano, pokušavam da vam objasnim. I još povrh toga. Ta zbirka kratkih Predinovih pričica nije biografija, ali iz svake rečenice odnekud proviruje vlastito iskustvo. Neke priče namjerno pripovjeda u trećem licu ili kroz formu nekog neutralnog dokumenta kako bi svojoj priči dao privid objektivnosti i kako bi zadržao odmak koji mu pomaže da ne potone potpuno u patetiku. Ako ćemo pravo, na momente i potone, ali istog trenutka ispliva na površinu, pa se samom sebi naruga.

To je knjiga puna ironije i samoironije. Ne štedi ni sebe ni nas. Pokazuje nam sve naše mentalitetske i ideološke isključivosti i predrasude. Ali na takav način da ne znamo da li da budemo bijesni na te njegove likove, da li da im se smijemo ili da ih sažaljevamo. A kad pročitamo knjigu „Glavom kroz zid“, tek tada nam postaje jasno da su sva tri osjećanja posve primjerena. I čak se preporučuje njihova istovremena upotreba.

Neko bi ovu knjigu mogao nazvati i jugonostalgičarskom. Meni se, ipak više čini naprosto nostalgičarskom. Ne žali on za simbolima prošlog vremena niti nekadašnjom ideologijom. Sa popriličnom dozom cinizma prisjeća se manje ili više ozbiljnih problema koje je imao sa uvijek budnim „čuvarima tekovina“. Ne žali on za zastavom, (o koju je jednom obrisao pljuvačku s lica tokom koncerta). Meni se čini kako je njegova nostalgija posve anatomske priorode. On žali za vremenima u kojima je kičma služila zato da se ispravi pa da se glava može podići visoko. Za vremenima u kojima je ta glava služila da se s njom probija najbliži i (po mogućnosti) najtvrđi zid. Vremenima u kojima su posjetioci koncerata znali o čemu pjeva kada pominje obrasle titovke, ili mravojede i kacigare u vječnoj borbi za primat za prisustvo u toj istoj obrasloj, šta god da li je.

Bez imalo retuširanja prošlosti on posve precizno objašnjava sa kakvim smo se sve zidovima susretali u „mračnom socijalizmu“. U ono vrijeme kada je država budno pazila na to šta se smije, a šta ne smije reći. Država koja je poštovala Marksovu tezu da ideje postaju materijalna snaga kad zavladaju masama.

Pisac Zoran Predin u ovoj knjizi ne žali za vremenima zabrana. On žali zato što smo došli u stadij da nam je svejedno, u stadij kada je besmisleno bilo što zabranjivati. Na momente mi se čini da je „Glavom kroz zid“ krik upućen gluhima, krik upućen generacijama anesteziranim reallity show programima i brend idolpoklonstvom kako bi se nad njima izvršila konačna i kolektivna lobotomija. Kako bi im se uklonila i posljednja primisao o nekoj ideologiji koja ne bi bila u skladu sa interesima onih kojima se nekad nismo htjeli ni za skupe pare prodati, a sada trčimo da se poklonimo. Na oba načina. I metući čelom cestu ispred njih i stavljajući na same sebe prikladnu mašnicu.

Ima tu i generacijskih priča o odlascima na ljetovanje u sindikalna odmarališta, priča koja će nekome ko nije doživio takve odlaske iz prve ruke djelovati kao vješta i simpatična pretjerivanja. Ali mi ćemo znati istinu.

I da, ako nekoga zanima Predin je odličan pisac. Vješto barata riječima i igra se njima, čak i u prevodu. I nakon što nas sve, kao u „Carevom novom ruhu“ ogoli do kosti, dozvoli sebi malo nježnosti i privatnosti. I u završnom poglavlju ispriča priču koju mnogi znaju, ali konačno je ispriča onako kako zaslužuje. Priču o tome kako je nastala pjesma „Naj ti poljub nariše ustnice“. Pjesma je to pisana u nekom drugom vremenu koje više nije njegovo. Pisana u državi koja više nije njegova. I pisana za ženu koja više nije njegova. Ali čitajući tu pjesmu i sami drugačije vidimo danas i to vrijeme i tu državu i te žene na koje smo nekada imali toliko primjedbi. I poželimo, barem na tren, onako kao prije trideset godina, opet glavom kroz zid.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s