Još jednom se potvrdila stara i provjerena izreka o lavežu i ujedanju kao posljedici istog. U Sarajevu je održana Povorka ponosa uprkos svim pokušajima da se organizatori isprepadaju i odustanu od nje. Možda se i jesu prepali, ali nisu odustali. I desilo se da nije zabilježen niti jedan jedini incident i sve je okončano prigodnom sevdalinkom u kojoj zaboravljeni pjesnik poručuje “neka ljubi ko god koga hoće”. Skoro pa idilično i hipijevski naivno. Uhvatimo se za ruke i pjevajmo, dan je sunčan, svijet je lijep i mi svi volimo jedni druge. Tako su nekako, poneseni euforijom doživjelu učesnici ovog skupa i tako su nekako izvještavali mediji sa njega. A je li to baš tako?

Ako mene pitate, a niko me ne pita, pažnju je prije trebalo obratiti na nastavak pjesme i stihove “od nameta nema selameta”. Neka mi bude oprošteno, ali meni se čini kako je čitava priča i predstavljala organizirani pokušaj nametanja vlastite ideologije. Bilo da se radilo o nametanju nekritičkog podržavanja “tradicionalne porodice” ili nametanju stava po kojem sve tradicionalno treba ismijati, izjednačiti sa primitivizmom i shodno tome poništiti.

Nije tajna da su se i sami protivnici Povorke ponosa zdušno trudili da opravdaju takve kvalifikacije o njima. Gledam nekog učesnika kontrapovorke sa Ciglana, nesnađenog ispred  televizijskog mikrofona. Na pitanje smatra li uvredljivim natpis na transparentu koji nosi, lik odgovara: “Ne znam ja…to je organizator isprintao…ne znam…ne mislim”. Posebno je uvredljivo bilo svođenje spolnosti na ključ i bravu. Kakav je to “civilizacijski iskorak” u odnosu na pčele i ptice pri objašnjavanju seksualnosti. I kako ja sad da jednako kao ranije slušam Olivera kad pjeva “ključ života u tvojoj je ruci”. A šta tek reći na pokušaj okupljenih da dovama umilostive Svevišnjeg te da ovaj kišom i nevremenom spriječi održavanje Povorke ponosa.

Sad, ili Bog nije imao ništa protiv pomenute Povorke, ili tog dana nije bio kod kuće, ili oni koji su molili i nisu baš neki vjernici iz Njegove perspektive, tek dove nisu imale efekta. Uslovi su, kako bi to rekli sportski komentatori, bili “idealni za igru”. Ako mene pitate, ja mislim da se Bogu živo fućkalo za nas i naše male podjele i neslaganja.

A i taj termin “tradicionalna porodica” malo mi je šuhveli. Šta znači “tradicionalna porodica”? Gdje počinje tradicija? Prije dvadeset godina? Prije pedeset? Prije dvije stotine godina ili prije pet stotina godina? Prije dvije hiljade ili prije pet hiljada godina? I šta želimo da sačuvamo iz te “tradicionalne porodice”? Čvrste porodične veze ili hijerarhiju u kojoj najstariji muškarac ima despotsku moć i nerijetko je zloupotrebljava? Želimo li mudro biranje bračnog partnera kako se brakovi ne bi raspadali preko noći ili želimo tradiciju u kojoj otac ženi nedoraslog sina pristalom djevojkom, a onda joj sam dolazi u postelju? Čini mi se da se “tradicionalno” u ovom slučaju svelo na nivo jednog trenutka u istoriji, jednog ograničenog prostora i jedne vjere. A ako baš hoćemo da budemo do kraja “tradicionalni” što se ne bismo vratili u pećine, skupljali se oko vatre i priznavali pravo alfa mužjaku da ima sve ženke i da bira najbolje komade mesa?

U svemu tome je najmudrija ispala Islamska zajednica koja je, putem Vijeća muftija, jasno osudila homoseksualizam kao veliki grijeh, ali, pazite sad, još jasnije naglasila da nasilje nije i ne može biti odgovor na taj grijeh. Mislim da još uvijek ne uspijevamo sagledati sav značaj te i takve poruke koja je vjernicima izgovorena u petak pred Povorku, na hutbama održanim nakon džuma namaza.

Ok, rekli biste vi, ali šta nam nameću učesnici parade. Naivni bi, zaista povjerovali da oni samo promovišu slobodu izbora. Ja, eto baš i ne vjerujem da sam tako naivan. Tu se puno više toga promovisalo. Htjeli mi to priznati ili ne, ali u podtekstu cijele priče moglo se iščitati kako je homoseksualizam cool, kako je moderan i progresivan, kako je urban i kako stoji nasuprot vjerskom radikalizmu. Kako na strani takvog životnog izbora stoji sve ono evropsko i napredno u Sarajevu. Niko, naravno nije izrekao glasno i jasno takve poruke, ali uopšte ih nije bilo teško prepoznati.

Sem toga, za šta se marširalo? Koje konkretno pravo da se ostvari i koji član i kojeg zakona da se promijeni kako bi pripadnici LGBTIQ populacije prestali biti diskriminisani? Organizatori kažu da bi skrenuli pažnju na sebe i da bi prestali biti nevidljivi. Ok, u tome su sigurno uspjeli. Ali ako su htjeli da se promijeni odnos okoline prema njima tu su posve zakazali. Oni koji su ih podržavali okupili su se na Povorci, a oni koji su prema njima osjećali netrpeljivost sada su taj osjećaj animoziteta samo produbili. Istina je, doduše da su razbili mitove o tome kako na tim paradama hodaju samo stari pederi obješenih guzica koje im vise iz kožnih pantalona bez tura. Zapravo, pošto je u Povorci bilo, u najmanju ruku, jednako toliko heteroseksualaca koliko i pripadnika LGBTIQ populacije teško se moglo i utvrditi ko je ko, pa oni zbog kojih se marširalo neće imati ni dodatnih komplikacija niti manje problema. Osim, ako povorka nije imala neki drugi cilj, a taj cilj su i nesvjesno podržali ljudi sa najboljom namjerom da stanu u zaštitu manjine.

I za kraj pitanje moralnosti i normalnosti. Pod broj jedan neka bude jasno da apsolutno, ali apsolutno podržavam svačije pravo da ljubuje i seksualno opći sa kim god hoće dok god druga strana s kojom opći nema ništa protiv toga i u stanju je da zrelo i samostalno donosi odluku o tome. Što se tiče dileme moralno ili nemoralno ni tu, zapravo, nema dileme. Moral je nešto oko čega se nikad nismo mogli dogovoriti pa smo zato i izmislili zakon. Dakle, sve što je zakonito za mene nije sporno bez obzira na sve one koji urlaju kako je to nemoralno. A da li je normalno? Ne bih koristio kvalifikaciju nenormalno, ali da nije u skladu sa ustrojem prirode to bih mogao reći. Ovde se radi o seksualnosti i seksualnom nagonu kod jedne vrste sisara (što u krajnjem slučaju jesmo). Otkuda nama uopće seksualni nagon? Nalazi se kao program u našim genima sa jasno određenim ciljem. Radi održanja vrste. Zato nam je toliko lijepo dok to radimo i zato činimo sve i svašta kako bismo što češće općili. Tako nagon postaje cilj sam po sebi i užitak postaje cilj sam po sebi bez obzira hoće li dovesti do stvaranja potomstva ili ne. Dakle, svaki seksualni čin poduzet bez namjere stvaranja vrste jeste protuprirodan. Dakle, i kada ja to radim sa svojom suprugom ili sa nekom drugom pripadnicom ženskog spola, a nisu mi dijeca na pameti radim nešto protuprirodno. Samo što se mene tu puno i ne pita. Ako meni i nisu na pameti, prirodi jesu. U slučaju istospolnog seksa i priroda digne ruke.