Tačno čovjek ne zna je li gore kad krene loše pa se nastavi još gore i ostvare se one najcrnje prognoze ili je gore kad se desi iznenadno poboljšanje, kad se ponadaš, a onda te dotuče još iznenadniji kraj. Toliko sam se radovao Tulinom izlasku iz bolnice i najavama da se oporavlja da je vijest o njegovoj smrti bila, čini mi se, dvostruko bolnija.

I upozoravajuća. Osipa mi se generacija. Da nije odveć patetično primjetio bih kako odlaze najbolji među nama. I da nije ta fraza toliko ofucana. Doslovno smo shvatili onu “o mrtvima sve najbolje” i čim ko preseli, a mi udarimo u hvalospjeve o njemu. Samo što ponekad ti superlativi nisu nimalo neopravdani. Kao u slučaju Amira Bjelanovića Tule.

Ostavio je trag na monogim ključnim pločama koje je Sarajevo iznjedrilo. Dovoljno bi bilo samo pomenuti tih pet prijeratnih albuma grupe “Merlin” na kojima nije dao samo instrumentalistički doprinos, nego je značajno uticao na konačno oblikovanje svih tih Dininih muzičkih ideja.

U Sarajevu pod granatama i bez struje njegova gitara nije mirovala. Objavio je tada svoj prvi i jedini album instrumentalne muzike “Pancirna duša”. To je vrijeme njegove intenzivne saradnje s Damirom Arslanagićem. U prvim poratnim godinama otkriva kako mu posebno “leži” autorski senzibilitet Zlatana Fazlića pa zajednički rade Fazlin album “Ode Mujo u mornare”, kao i album za Amilu Glamočak “Imaš me u šaci”. Njihova saradnja krunisana je zajedničkim radom na pjesmi “Stari”.

Uskoro se pojavljuje i kao autor i instrumentalista i na prvom albumu Selme Muhedinović. Početkom novog milenija ulazi u partnerski i prijateljski odnos sa Mladenom Vojičićem Tifom i rezultat tog rada je album “Ostaću s tobom” i turneja koja je uslijedila nakon njega. Posljednje godine prije nego ga je bolest ophrvala ponajviše je sarađivao sa “Crvenom jabukom”. A da ne pominjemo brojna njegova gostovanja na velikim projektima gdje je ostajao nepotpisan ne tražeći priznanje za svoj rad i naprosto uživajući u druženju i svirci.

Ali o Tuli ja ne mogu govoriti samo kao o muzičaru. On je bio puno više i meni i mnogim drugim. On je bio hodajuća riznica smijeha. Duhovit do te mjere da je mogao napraviti karijeru i kao stand up komičar. A opet nespreman da u svojoj duhovitosti povrijedi drugoga da bi mu takva karijera zasigurno propala.

Ne znam, možda se nekad s nekim i zakačio. Možda se nekome i zamjerio. Ljudski je to i ne treba da nas čudi. Što se mene tiče nemam šta da mu halalim nad mezarom. Prije bih ja njega trebao moliti za oprost što sam olako sebe uvjeravao kako će “biti bolje” i samom sebi izmišljao alibi što nisam bio prisutniji kad mu je svačije prisustvo bilo jedina preostala utjeha.

I bez obzira što mu se taj jedini album zove “Pancirna duša”, mi koji smo ga znali pamtićemo ga kao nekoga ko je svoju dušu nosio na dlanu. Na izvol’te. I bez pancira.