Nekad to tako zareda bez nekog vidljivog razloga. Dženaza na dženazu, sahrana za sahranom. Nismo se čestito ni pozdravili sa Tulom, a trebalo je progutati novi gorak zalogaj koji nam je život pripremio. Preminuo je Faris Arapović, jedan od najtraženijih i najboljih sarajevskih bubnjara.

Sjećam se, bila je negdje 1987.godina. Uprkos uvjeravanjima starijih kolega kako je „Zabranjeno pušenje“, po njima, „završena priča“ nekako nisam vjerovao u to. Znao sam da je dovoljno da u toj priči ostanu Nele i Sula pa da se ona nastavi. Kasnije se ispostavilo kako je dovoljan i samo jedan od njih dvojice, ali to je već tema neke druge priče.

Uglavnom, dođem ja nekako do informacije kako se tu nešto kuha i dođem nekako i do Neleta. Prizna mi on kako rade novi album, a na upit ko će svirati pored njega i Sule, pomene neke nove ljude, te kao novog bubnjara pomene šesnaestogodišnjeg Farisa Arapovića, uvjeravajući me kako je u pitanju „čudo od djeteta“. I još napomene kako se savršeno uklopio sa njima iako je dvostruko mlađi od njihovog tada novog bas gitariste.

Moram priznati da mi je taj bas gitarista (i režiser u slobodno vrijeme) bio puno zanimljiviji od maloljetnog bubnjara i tako sam ga samo zapamtio kao ime uz genijalan album „Pozdrav iz zemlje Safari“. Sa „Pušenjem“ je snimio još jedan album prije nego je ovaj bend popucao po loše sašivenim ideološkim šavovima.

Koliko je bio mlad i nepripremljen za rock’n’roll život, te koliko je malo znao o bendu u koji dolazi govori i jedna anegdota iz tog perioda. Bend se tuširao zajedno nakon jedne svirke i Faris je ostao prilično zbunjen nakon jednog malo detaljnijeg pogleda na muškost Davora Sučića, odnosno Seje Sexona kako mu je bio novoprimitivni alter ego. Nije odolio da ne prokomentariše „Sejo, pa ti nisi musliman?“. Naprosto svirao je sa čovjekom u bendu i nije znao kako se ovaj zaista zove. Bio je uvjeren da mu je pravo ime Sejo.

Druga anegdota koja ga poprilično precizno definira jeste ona nakon raspada „Pušenja“. Bio je to početak devedesetih i vrijeme koje je „Reginu“ promovisalo u tinejdžerske zvijezde. Tada Faris već ima novi bend sa grupom istomišljenika. Mladi su, ljuti su, žestoki su i nemaju ime. Ko zna kako li su se oni našli na koncertu jedne „Regine“, tek iznervirani njihovom svirkom koja je, po uvjerenju Farisove ekipe bila svjetlosnim godinama udaljena od pravog rocka, Faris i društvo su istrčali na binu, otjerali „Reginu“ sa scene i pri tom im poručili „sikter“ i odsvirali koncert do kraja. Tako je bend dobio ime. Postali su „Sikter“.

To je nekako, to „sikter“, bilo Farisova poruka životu i svima koju su imali namjeru da mu određuju kako treba da živi svoj život. Nema sumnje da je prerano uletio u cijelu tu priču rock muzičara i ne treba da čudi što se tako mlad nije baš najbolje snašao sa svim tim izazovima koje takav život nudi.

Nema sumnje da je premlad uletio u život rock bubnjara i premlad izletio iz života uopšte. I stao rame uz rame sa onim sjajnim muzičarima koji nikad nisu privlačili svjetla reflektora, ali čiji je talenat utkan u nebrojene velike pjesme i albume. Faris Arapović je čovjek koji će nedostajati prijateljima, nedostajat će kolegama, zafaliće ljudima od struke i pamtiće ga muzičari. A publika? Za publiku će, nažalost, zauvijek ostati tamo negdje iza, tamo negdje u mraku, tamo gdje bubnjevi inače stoje i samo rijetko, jako rijetko, na njih padne zrak nekog reflektora.

Faris Arapović je uhvatio jedan takav svjetlosni zrak da se njime uspne do velikog bubnjarskog orkestra gdje će Ipe da ga upozna i sa Bonhamom i sa Moonom i sa Đorđem Kisićem. A kada se nebo naoblači i kada odnekud zatutnji znaćemo da majstori vježbaju.