Nekad ti se sve poklopi. Kao, na primjer navršava ti se 40 godina od izlaska epohalnog prvog albuma u koji se svi kunu. A uz to ti pripremaš i novi, dvadeseti po redu album. I sad samo trebaš snimiti desetak dobrih, ne nužno ni jako dobrih, pjesama pa da ti svi počnu duvati pod krila. E jest, ko da je tako lako napisati dobru pjesmu. Čak i ako si nekad pisao vrhunske. Potroši se čovjek. Ostane bez inspiracije. Ili se fokusira samo na jedan jedini izvor inspiracije.

Kao u slučaju Bore Đorđevića na upravo izašlom “Čorbinom” albumu “Da tebe nije”. Pravo da vam kažem i da nije ovog albuma ne bismo puno izgubili. Umjesto onog nekadašnjeg neukrotivog, provokativnog i u bolu samoironičnog Bore dobili smo penzionera koji piše stihove za kućnu upotrebu. Ko da se upisuje djevojčici u spomenar.

Dobro, razumijem ja kad neko voli svoju ženu. Ni sam nisam drugačiji i to je sigurno hvale vrijedno u nekom tihom, ljubljanskom malograđanskom životu kakav sada živi. Ali kada postane frontmen “Riblje čorbe” dužan nam je nešto sasvim drugo, a to drugo nije isporučio na novom albumu. Nekada je bio glas generacije, a danas ovo što govori može zanimati njega, njegovu muzu Dubravku Milaković koja se i nalazi na omotu albuma (a benda nigdje) i nekog od rođaka (bližih).

Dubravkin portret je, dakle na prednjoj strani omota, a na poleđini Borin portret. Tako je i na toj vizuelnoj ravni prikazano da je to zapravo priča o njima, a bend je tu samo da odradi svoj najamnički posao. Zaboravlja kako je prije trinaest godina na jedan album tako stavio siluete Slobodana Miloševića i Mire Marković. Izrugujući im se, naravno. I nazvavši ih u jednoj od pejsama “paunicom i njenim paunom”. Ne bi bilo potpuno promašeno kad bi se sad takva formulacija, nakon slušanja albuma “Da tebe nije”, primjenila na Dubravku i njega.

Ne kažem da je sve tu loše. Muzička podloga je, na momente, jako dobra. Bend zna da svira, a ljudi poput Miše Aleksića, Vicka Milatovića ili Džindžera još znaju da naprave dobru kompoziciju. Na primjer, uvodna “Ubijaju rock’n’roll” ili “Mister Perfekt”. Dvije žestoke, pamtljive i prije svega muzički poštene numere koje podsjećaju na nekadašnju “Čorbu”.

I opet se krugovi zatvaraju. Album otvara “Ubijaju rock’n’roll” u kojoj Bora, sada iz pozicije nekoga ko ide prema sedamdesetoj progovara i prigovara muzičkom izrazu nove generacije zaboravljajući da je i sam prije četrdeset godina, prvi album otvarao pjesmom “Rock’n’roll  za kućni savet” u kojoj je posprdno govorio upravo o tim “matorim prdonjama” koji ne razumiju muziku njegove generacije. I da, zna ko su Jala i Buba i akcentira ih u toj pjesmi. Nisam baš siguran da oni znaju ko je Bora Đorđević.

Nakon što se obračunao sa “ubicama rock’n’rolla” Bora prelazi na naslovnu pjesmu “Da tebe nije”. Nju znamo i od ranije, ali je u ovom izdanju nekako preproducirana i pretjerano kitnjasta. U ovom zvučnom buketu koji je poklonio svojoj ženi to je bila ona ruža previše. Siguran sam da je njemu ta pjesma posebno draga i da ne shvata kako neko može da je ne obožava. Ali, eto, za razliku od njega ja nisam zaljubljen u Dubravku Milaković.

Što ne znači da ta njegova kasna i opsesivna ljubav nije dala i solidne kreativne rezultate. Recimo u pjesmi “Poslednja”. Ona je definitivno jedan od svjetlijih momenata albuma i to ne samo zbog činjenice da je, među milion pjesama o onoj prvoj, u ovom slučaju prošvercao jednu od rijetkih koje govore o onoj posljednojoj. Ne, to je naprosto dobra pjesma. I ovu pjesmu su posjetioci njihovih koncerata već imali priliku čuti i prije izlaska albuma.

“Pasji život” pokazuje da Bora nije postao samo uzoran suprug nego i društveno osvješteni pojedinac, u ovom slučaju borac za zaštitu prava životinja. Ruku na srce, ima ta pjesma nekih vrlo zanimljivih tekstualnih obrata, ali meni djeluje kao nešto što bi naručila neka nevladina organizacija tog usmjerenja. Da nikoga poimenice ne navodim.

Pa još jedna već izvođena, pjesma “Od greške do greške”. Bora papučar pretvara se u Boru kučećeg prijatelja, a ovde i u Boru pokajnika. Valjda mu se prebrzo približava ciljna linija pa sluti da bi ga iza nje mogao čekati “lukavi sa dva roga” i prisjetio se da ne bi loše bilo zatražiti i oproštaj od Boga. Nemam ništa protiv, ali uvijek kažem da vjera treba da bude stvar privatnosti. U slučaju Bore Đorđevića volio bih da je ovaj aspekt njegove duhovnosti ostao u dubokoj ilegali.

Na albumu su, naravno sve njegovi tekstovi. Izuzetak je pjesma “Otvori oči” koju je, u cijelosti napisao Jovan Jeftić, najmlađi član benda i nekada lider grupe “Čika Joca i Zmajevi”. Pjesma se savršeno stilski uklopila i djeluja kao još jedna od Borinih. Možda je Đorđević tražio novog Bajagu, ali našao je samo još jednog wannabe Čorbu.

Pjesme “Scena”, “Smešan, grešan i pogrešan”, a pogotovo krajnje patetičnu “Kraj” najbolje je odmah zaboraviti. U ovakvom društvu onaj bonus nazvan “Ivica Dačić” bar privremeno može nasmijati čovjeka. Ako je nekome još do smijeha nakon slušanja albuma “Da tebe nije”.

Šta da vam kažem? Nije meni ovo nikakvo iznenađenje. Ovo je samo logičan nastavak višegodišnjeg (pa čak i višedecenijskog) pada kvaliteta kada su u pitanju albumi “Riblje čorbe”. Samo su prva tri njihova albuma zaista vrhunski. Već od 1982.godine uslijedio je lagani pad koji je djelomično usporen albumima “Osmi nervni slom” iz 1986.godine i “Ujed za dušu” iz 1987.godine. Kasnije je pad bio nezaustavljiv. Znala se na narednim albumima naći i poneka dobra pjesma, ali to nije bilo ni blizu onoga što se očekivalo od benda takvog renomea.

Tek sad sam shvatio šta je prava priroda posla rock kritičara. Ja sam vam kao onaj što proba hranu na dvoru prije kralja. Samo što mene plaćaju da poslušam prije vas. Da vi ne trujete uši, ako već ne morate.