Pravo da vam kažem iznenadilo me da „Skenderija“ slavi tek 50 godina postojanja. Pri tome ne mislim na područje grada Sarajeva nego na Kulturno sportski centar koji danas nosi ime Mirze Delibašića. Meni, rođenom 1963.godine činilo se kako Skenderija postoji oduvijek i zauvijek. A, eto ispade da je mlađa od mene.

Skenderija je, dobrim dijelom zahvaljujući baš toj dvorani, zahvaljujući platou ispred, zahvaljujući Domu mladih, a da se ne lažemo zahvaljujući i legendarnoj Šuhri odavno postala temeljni orjentir u gradu Sarajevu. I za njegove stanovnike, a posebno za posjetioce. Dogovoriš se s nekim ko prvi put dolazi u Sarajevo da se nađete na Skenderiji i znaš da se nećete promašiti. Ako se zadesi gužva na Skenderiji zbog nekakvog koncerta ili utakmice onda se obično preciziralo da se nađete kod „tete razapete“.

I dođeš tamo samo da utvrdiš kako je još desetini „genijalaca“ pala ista ideja na pamet i sve čekaš kada će nekome na pamet pasti još genijalnija ideja da sjedne „teti“ u krilo. Čisto da ima bolji pregled, a malo i da njega bolje vide. I niko pojma neće imati da je ta „Žena na stolici“ autorski rad Alije Kučukalića. A još manje će ih znati da je Alija jedna od prvih žrtava granatiranja Sarajeva 1992.godine. Djelo ga je nadživjelo kako i treba da bude.

I niko se toga neće sjetiti prilikom obilježavanja 50 godina Skenderije. Kako ne treba i ne smije da bude. Kao što neće sjetiti ni drugih značajnih trenutaka vezanih za istoriju mjesta koje je pet decenija oblikovalo i još uvijek oblikuje kulturni identitet grada. Meni se čini da se na ovaj jubilej menadžment „Skenderije“ opredijelio da redovni program nazove prigodničarskim.

Uz svo uvažavanje Dragana Marinkovića Mace, ali je li baš njegova monodrama pravi izbor za 50 godina Skenderije? Nije. I to nema nikakve veze ni sa njim ni sa kvalitetom njegovih predstava. To ima veze sa Skenderijom. Kao što ja mogu ne znam koliko voljeti i uvažavati „S.A.R.S.“ (a i volim ih i uvažavam), ali oni nisu nešto što bi trebalo reprezentovati pola vijeka jedne dvorane, dvorane kroz koju su prošli svi najveći.

Lijepo je što će biti postavljena originalna tribina koja je tu bila te 1969.godine prilikom otvaranja dvorane. Lijepo, ali nije dovoljno. Da je mene neko pitao, kao što me inače ne pita, ja bih radije predložio da se ožive sjećanja na velikane koji su prošli tom dvoranom. I muzičke i sportske i umjetničke veličine. One političke bismo mogli, za ovaj put, baš i zaobići.

Možeš li praviti priču o 50 godina Skenderije, a da u njoj nema „Indexa“? Kako preskočiti „Šlager sezone“ na koji se svake godine hodočastilo u Skenderiju? Da li je nekome palo na pamet da, slučajno predloži „Kodeksima“ ili „Čičcima“ jednu svirku u stilu kasnih šezdesetih? Dobro, znam da nisu tu svi među živima, ali našlo bi se prijatelja iz te generacije koji bi, siguran sam, priskočili u pomoć.

Može li takva proslava proći bez obnovljenog „Kaktusa“ i jedne večeri u stilu sedamdesetih? Ima još živih ljudi sa još življim sjećanjima. Da su pozvali jednu Ismetu Dervoz, na primjer da im osmisli program obilježavanja godišnjice siguran sam da bi to uradila krajnje profesionalno, ali i sa neskrivenom dozom ljubavi kao neko ko je bio svjedok samih početaka Skenderije.

Ili da su uključili Čička. Želimir Altarac je odavno nadrastao vlastite gabarite, a mi konačno moramo da naučimo da živimo u sjeni velikana dok su ovi još uvijek sa nama. Čičak priprema obilježavanje vlastite godišnjice. I to puno primjerenije nego što to radi jedna institucija kada je njena godišnjica u pitanju. Samo da se neko sjetio da ta dva događaja objedini i da dobijemo jedan vrhunski. Da dobijemo jubilej za pamćenje.

Ovako mi se čini da dami u najboljim godinama, da Skenderiji koja slavi okruglu cifru svog postojanja, da simbolu ovoga grada na rođendan dolazimo bez pravog poklona. Ali znajući nas mislim da će mnogi odmahnuti rukom u stilu „hajde, Boga ti, pa ima stota godišnjica, pa ćemo onda“. Samo što nas tada više neće biti. Što i nije neka velika šteta. Šteta će biti ako ne bude ni Skenderije.