Negdje između krajnosti i daleko od istine

Vjerovao sam da ništa više ne može trgnuti Branimira Štulića iz njegove holandske samoizolacije. A onda ga je ipak nešto naljutilo i to do te mjere da je reagovao jednom ogorčenom poemom u klasičnom stilu gdje se obračunava sa svima koji žive na račun njegovog talenta i rada.

Neposredan povod za njegovo oglašavanje je knjiga „Između krajnosti“ koju je objavio rock kritičar iz Beograda Ivan Ivačković. Knjiga za koju pomenuti Ivačković vjeruje kako razobličava sve dosadašnje mitove o Branimiru Štuliću i svodi ga na pravu mjeru.

Pretpostavljam da je Johnnya posebno pogodilo to što Ivačković, bez imalo zazora, omalovažava njegovu revolucionarnu ulogu. Pominje čak kako se Štulić zabavljao u to vrijeme sa Brankom Bakarić, kćerkom Vladimira Bakarića, komunističkog lidera i tada najmoćnijeg čovjeka u Hrvatskoj. I da mu je to obezbjeđivalo svojevrstan imunitet.

I onda još čovjek ustvrdi, za najpoznatijeg domaćeg rock disidenta, kako njega vlast uopšte nije doživljavala kao prijetnju. Štaviše, Ivačković tvrdi kako Štulića vlast uopšte nije doživljavala. Da im je bio nebitan, sporedan i mariginalac bez pravog opozicionog kapaciteta da bi se njime pozabavili.

Sad, Branimiru možeš reći sve osim da je nebitan. Iako on sam godinama insistira na tome kako se precjenjuje uticaj njegovih pjesama ispada da on sam sebi to može reći, ali ako se neko drugi usudi da to ponovi – eto belaja.

Za razliku od Ivačkovića meni uopšte nije važno da li je Johnny zaista bio progonjen i na kraju prognan iz Jugoslavije. Apsolutno je nebitno kako ga je vlast doživljavala. Neuporedivo je važnije kako smo ga mi doživljavali, mi koji smo u vrijeme pojave njegovih prvih albuma imali između 15 i 25 godina. Koliko god Ivačković smatrao mitom taj njegov uticaj na cijelu jednu generaciju ja sam uvjeren kako se taj uticaj ne može tako lako potcijeniti.

Jeste Johnny nemilosrdno i neselektivno mlatio oko sebe i jezikom i gitarom pa je znao zakačiti i koga treba i koga ne treba. Ali je znao u toj borbi sa vjetrenjačama ponekad naletiti i na ponekog stvarnog džina. I oboriti ga na koljena.

Iz današnje perspektive čini se kako su mu kritičari od samog starta „duvali pod krila“. Nije to baš tako bilo. Mnogi su znali sasjeći i pjesme iz njegovog ranog perioda, pa čak i pjesme sa onog neospornog prvog albuma. Nije im Johnny ostajao dužan. Naprotiv. Na drugom albumu „Sunčana strana ulice“ pjesma „Daleko od istine“ posvećena je jednom od dva najpoznatija hrvtaska rock kritičara – Darku Glavanu.

Čini se da bi ta pjesma, koja počinje stihovima, „kako si glup/kako si ohol dragi moj“ bez ikakvog dodavanja ili oduzimanja mogla biti adresirana i na Ivačkovića. Samo što je nekadašnji majstor minijature Branimir Štulić sada „navučen“ na epiku pa je u tom stilu i odgovorio.

Očistimo li taj odgovor od brojnih digresija suština poruke je da nisu kritičari ti koji stvaraju uspješne muzičare nego naprotiv zahvaljujući uspjehu tih istih muzičara ovi mogu da se ogrebu za komadičak slave.

Može da bude, a ne mora da znači. I jedno i drugo. Svjedočio sam ja primjerima koji potkrjepljuju i jednu i drugu teoriju. Nesumnjivi talenti isplivaće kad – tad. Bez obzira gurao ih neko ili ne. Kritičari, sa svoje strane mogu (ili su bar u vremenu ranih osamdesetih mogli) da ubrzaju taj njihov uspon, a pogotovo kasniji pad. A ima, nije da nema, i mojih kolega koji činjenicu da su se tu negdje muvali dok je sazrijevala legenda koriste kako bi i sebi pribavili malo promocije i malo zarade.

Biće da je, kao i u svemu u životu i tu sve pitanje mjere. Neki kritičari je nemaju. Neki muzičari takođe. Pa vjeruju da je sve što napišu ili otpjevaju, u najmanju ruku, genijalno. I nešto mislim niti će me Johnny odgovoriti od čitanja Ivačkovićeve knjige niti će me Ivačković natjerati svojom knjigom da promijenim mišljenje o Štuliću. Uprkos tom njegovom zastrašujućem opusu u kojem se moralo naći i svakojakog škarta Branimir Johnny Štulić za mene i dalje ostaje stanovnik Olimpa. Sa svim manama i nedosljednostima koje mu unaprijed opraštam na račun svih onih pjesama koje su mi, u onim mojim nježnim adolescentskim godinama, tako precizno objašnjavale i mene samog i svijet oko mene.

2 thoughts on “Negdje između krajnosti i daleko od istine

  1. Dzoni je kod nas broj jedan. Na slijedecih 50 mjesta nema nikog a onda Milan Mladenovic….a ovaj…ivackovic? Kad se vec grebe o slavu od sebe boljega ne treba li prema doticnom imati i minimum postovanja???? To je dio te balkanske
    Autohtone zlobe….”alo pisac napise li se sta?”

  2. Stulic je mistifikator. I to talentovani. Čak i u pjesmama koje nemaju nista pametno za reci ljudi su trazili ili traze neki “tajni smisao”. Prvi album sa “Gracijom” i “Teskim vremenom za matore” (to danas i mi znamo) te dupli albumi “Suncana strana ulice” i narocito “Filigranski pločnici” vrhunac su Štuliceve paranoične mistifikacije obložene zavodljivom muzkom. Ostalo? Tu i tamo. Štulic je egoman , a bez te egomanije ne bi nista ni napisao. Ako bas treba da izdvojim, eto “Kurvini sinovi”. Primjer politicke pjesme – dobro naslucene. Samo što se nekoliko potentnih generacija, pa i nasa, moze uvrstite u te “kurvine sinove” , a to se nije moglo do kraja predvidjeti.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s