45 godina od početka diskografske revolucije

Postoje datumi koje je nemoguće zaboraviti. Probudim se tako u ponedjeljak 18.novembra i prisjetim se da je prije ravno 45 godina “Bijelo dugme” objavilo svoj prvi album “Kad bi bio bijelo dugme” i otpočelo revoluciju.

Album su snimili 22. i 23.oktobra 1974.godine u studiju „Akademik“ u Ljubljani. Nije tada bilo para za duga snimanja. Ritam sekcija je svoje odradila već prvi dan i na voz pa kući za Sarajevo. Iako su tada pričalo o tom studiju kao o pravom čudu tehnike istina je bila znatno drugačija. Zoran Redžić kaže da su magnetofoni bili „k’o na rendgenu sve se vidilo untra“. Album su na kraju morali miksati u Zagrebu. Kao producent je potpisan njihov tadašnji menadžer Vladimir Mihaljek iako je skoro sav posao u studiju obavio Bregović uz pomoć Mire Bevca.

Vladimir Mihaljek je i inače pretjerano isticao svoju ulogu u cijeloj priči pa će kasnije tvrditi kako im je mnogo toga išlo na ruku, poput izostanka sa scene tadašnje „velike četvorke“ domaćeg rocka, odnosno “Indexa”, “Korni grupe”, “YU grupe” i grupe “Time”. Stalno je potencirao svoje zasluge za promociju ove petorke iz Sarajeva. Po njegovim tvrdnjama on je ishodio objavljivanje albuma prije kraja 1974. godine iako je prvi termin bio maj 1975. godine. Pored toga sebi u zaslugu je upisao to što je omot albuma iz trećeg pokušaja odobren u „Jugotonu“. A tvrdio je kako su jedno vrijeme pjesme „Selma“ i „Da sam pekar“ bile skinute sa programa. Nije zaboravio ni napomenuti kako je mudro humanitarni i skupni koncert „Hit ’74“ iskoristio za promociju prvog albuma „Bijelog dugmeta“.

Čini se da je Mihaljek vjerovao da će „Bijelo dugme“ biti hit za jednu sezonu. U grupi su svi bili fascinirani njegovim menadžerskim umijećem, a on je, po svemu sudeći imao namjeru da što bolje iskoristi tu godinu popularnosti koju im je predviđao. Na kraju su se razišli oko nekih i za to vrijeme sitnih para. A pogotovo mizernih u odnosu na sve one buduće velike zarade na koje je mogao računati da je ostao sa njima.

Vratimo se mi tom njihovom prvom albumu. Sve je bilo drugačije od onoga što smo do tada mogli vidjeti i čuti od domaćih rokera. Kada je ploča «Kad bi bio bijelo dugme» stigla u izloge omot je bio direktni šok za učmali malograđanski mozak prosječnog rock konzumenta u tadašnjoj Jugoslaviji. Sa omota se šepurio blago razgolićen djevojački torzo, raskopčana teksas košulja sa diskretnim bijelim dugmetom na reveru. Unutrašnji omot bio je obogaćen vrhunski urađenim fotografijama članova benda koje je uradio Boris Dučić. Omot je radio Bregovićev gimnazijski drug Dragan S. Stefanović čija će karijera jedno vrijeme ići paralelno sa onom «Bijelog dugmeta», a onda će raditi i za svjetski poznata imena poput «Awerage White Band».

Postoji i priča o tome kako Draganu S. Stefanoviću jednog dana neko zvoni na vratima. Kada je Dragan otvorio vidio je djevojku sa omota koji je tada bio toliko popularan, a iza nje mladića. Nakon što je na mladićevo pitanje djevojka potvrdila da je Dragan «taj» mladić ga je bez riječi nokautirao i udaljio se zagrljen sa svojom djevojkom. Taj omot će u jednom posve relevantnom izboru krajem sedamdesetih biti uvršten među 500 najljepših omota svijeta.

Preko 45 godina je dotične te djevojke ostalo tajna. Zna se tek da je iz Draganovog komšiluka i da se povremeno nešto „intimnije“ družila sa nekim članovima benda. Osobe za koje pouzdano znam da znaju identitet djevojke sa omota su Dragan S. Stefanović, Goran Bregović, Zoran Redžić, ljubomorni momak i, naravno ona sama. Moguće da je kasnije išla okolo i pričala o svom slavnom poprsju pa da još poneko zna rješenje te davne enigme.

A šta se nalazilo unutra? Šest pjesama od kojih je svaka imala svoj život i posebnu priču. Naslovna «Kad bi bio bijelo dugme» sada je raskošno i grandiozno urađena i tek u naznakama podsjeća na onu pjesmu sa singla grupe «Jutro». Pjesma počinje blejanjem ovaca i to mi je pružilo mogućnost da prečesto zlobno napišem kako je «Goran Bregović uveo ovce u ovdašnji rock’n’roll, i niko ih poslije toga nije istjerao».

Prvu stranu ploče zaokružila je «Blues za moju bivšu dragu» za koju će Bregović priznati kako je jedna od onih «pjesama sa konkretnom adresom». Pokušao sam saznati tu „konkretnu adresu“ i jedino što sam uspio “iskopati” jeste da se radi o djevojci koja je povrijedila Bregovića tako što je oralno zadovoljila jednu tadašnju veliku pjevačku zvijezdu. Moj izvor, jako blizak Bregoviću u to vrijeme odbio mi je reći o kome se radi.

Inače, Bebek se najviše mučio sa ovom pjesmom, i tek kad su mu pogasili svjetla u studiju otpjevao ju je kako treba. Na albumu je ponovljena i «Selma» sa trećeg singla i to je to što se tiče balada. Inače “Selma” je jedina pjesma koju nije napisao (ili potpisao) Goran Bregović. Tekst ove pjesme uradio je pjesnik Vlado Dijak i postojeći tekst savršeno se uklopio u jednu temu za koju je Goran danima pokušavao osmisliti tekst.

Malo je poznato da «Selma» ima uporište u stvarnosti i da govori o odlasku Selme Borić na studij u Zagreb. Kasnije će se gospođa Borić pojavljivati i na nekim njihovim koncertima dok sami nisu shvatili da publika želi «Selmu» iz bajke, a ne sredovječnu, punašnu gospođu koja ne zna šta bi im rekla i koja im ruši jedan san. Zanimljivo je da je u martu 2018.godine Bebek htio opet da je dovede na svoj zagrebački koncert, ali je tada već bila u dubokoj starosti i za nju bi to bio preveliki napor. Zato je Bebek otišao do nje i proveli su jedno cijelo popodne u druženju. Što se tiče same pjesme članovi grupe su je različito doživljavali. Dok je Bebeku jedna od omiljenih pjesama, Zoran Redžić je nije naročito volio i smatrao ju je klasičnim šlagerom.

Ostatak ploče oslonio se na rock i boogie. Tri preostale pjesme «Patim evo deset dana» (koju smo od ranije znali), «Sve ću da ti dam samo da zaigram» i, posebno, «Ne spavaj mala moja» obećavale su divlju i neobuzdanu zabavu.

Odmah su uočene sličnosti između «Ne spavaj mala moja» i «Rock’n’Roll Music» Chucka Berrya. A ta fama o prvom Breginom plagijatu (mada su već i kod pjesme „Ove ću noći naći blues“ mnogi nalazili sličnosti sa grupom „Awerage White Band“) još je podgrijana opakim gestom Milovana Ilića Minimaksa koji je, kada mu se Bregović iako najavljen, nije pojavio u emisiji «Od glave do pete», pustio nekoliko puta jednu za drugom ove dvije pjesme. Onda su pronašli sličnosti i izeđu «Blues za moju bivšu dragu» i čuvenog bluesa grupe «Led Zeppelin» sa njihovog trećeg albuma, pjesme «Since I’ve Been Lovin’ You».

Ploča se, do proljeća 1975.godine prodala u 40.000 primjeraka i tako su oborili rekord koji je do tada držala „YU Grupa“ sa 30.000 prodatih primjeraka prvog albuma. Na kraju je tiraž prvog albuma „Bijelog dugmeta“ narastao na peko 140.000 primjeraka. Zbog njih je “Jugoton” morao izmišljati i “dijamantske” i “platinaste” ploče, ali to je već tema neke nove priče.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s