Razmišljam nešto ovih dana o tome kako kod nas sve što se kaže treba uzimati sa rezervom. Pa čak i kad se kaže sa najboljim namjerama. Koliko ste puta, na primjer, čuli od nekoga „Dubioza kolektiv“ kao odgovor na pitanje ko je najznačajnije novo ime na bosanskohercegovačkoj muzičkoj sceni. Ne sporim ja njihov značaj, ali mi je malo sumnjivo ono „novo“.

Ljudi ove godine obilježavaju 15 godina od prvog albuma „Dubioze kolektiv“, a još mnogo ranije su bili prisutni što kroz sarajevske „Ornamente“, što kroz zeničko „Gluho doba“. Sve u svemu nakupilo se tu dobrih četvrt vijeka bavljenja muzikom. I onda se nađe poneko „pametan“ da ih etiketira kao novi bend.

Ipak imaju novi album, a novo je i to što su, nakon petnaest godina objavili svoj prvi koncertni album. Album je sniman na festivalu „Pol’and’Rock“ prošle godine i neko bi se mogao zapitati zašto taj prvi live album nisu snimili na nekom od ovdašnjih koncerata.

Mogli su, ali „Dubioza kolektiv“ odavno nisu ovdašnji bend. Oni su svjetska priča. I to dovoljno uspješna da na jednom ovako velikom festivalu budu proglašeni naboljim live bendom na izdanju festivala za 2018.godinu. A birali su ih sami posjetioci festivala. A skupi se tih posjetilaca i do pola miliona tokom tri dana festivala.

Možda je to bio način da „Dubioza“ začepi usta svim sumnjičavim zlobnicima kojima ovako u vodu pada teorija da „Dubioza“ vani svira u nekim opskurnim rupama za „neku ekipu oko šanka koja ih ionako ne sluša“. Moguće da je to bila neka njihova mala osveta takvima, a možda je razlog puno prozaičniji. Recimo, činjenica da je to festival na takvom tehničkom nivou da je omogućavao da snimak njihovog nastupa bude optimalan za koncertni album.

Čemu, zapravo služe koncertni albumi? U sitno-šićardžijskom svijetu, uglavnom služe da se na račun popularnosti uzme još koja marka u iščekivanju novog studijskog albuma. A to se uvijek dešava kad taj studijski album, iz ovog ili onog razloga, „neće skoro“. Teško da je kod njih to slučaj jer je novi studijski album najavljen već za početak 2020.godine.

Ima i onih koji koncertne albume objavljuju umjesto „Best of“ kompilacija. Teško da je i to u pitanju. Imala je „Dubioza“ još velikih hitova koje nije uvrstila na album, a stavila je pjesme koje su bile daleko od tog statusa opšteprihvaćenih.

Dobar je dio i onih koji to rade iz čiste sujete. Pa je onda najvažniji dio cijelog materijala skandiranje publike, izvikivanje imena omiljenog benda i traženje bisa. Sve u stilu, „poslušaj mama kako me vole“. Neću da kažem da je na ovom albumu izostala reakcija publike ili da nije snimljena. Ima i toga, ali sigurno je da nije prioritetno.

Postoji i četvrti razlog. I mislim da je kod njih taj bio ključan. A to je želja da se ostavi dokument o tome kako je bend zvučao u jednom trenutku svoje karijere i koje je pjesme izvodio na svojim nastupima. Da, kada pustite taj album od početka do kraja imate zaista utisak da ste na tom koncertu. Da se prenese i atmosfera i zvuk u onoj mjeri koliko je to uopšte moguće. Nema puno takvih albuma. Meni u ovom trenutku na pamet padaju „Azrin“ trostruki „Ravno do dna“ i „Still Life“ grupe „The Rolling Stones“. Oba, zanimljivo objavljeni 1982.godine. I, evo sada „Live Pol’and’Rock festival 2018“.

Zašto je ovaj album važan? Prvenstveno zbog onih koji nikad nisu bili na koncertu „Dubioze kolektiv“. Da shvate da je ono što mogu čuti zabilježeno u studiju samo jedan dio cjelokupne slike o bendu i da te iste pjesme isporučene u formatu koncerta zadržavaju svoju osnovnu formu, ali dobijaju i nešto više. Bivaju dodatno nabijene energijom i takve vraćene iz publike izvođačima na sceni.

Brojni su koncertni albumi na kojima nije uspješno zabilježena ta energija. Čak i kod onih najvećih. Bilo zbog tehničkih manjkavosti prilikom snimanja koncerta bilo zbog samog benda koji je baš tu veće bio „nešto indisponiran“, ili čak i zbog publike koja nije znala odgovoriti na očekivani način. Na svu sreću prvi „Dubiozin“ koncertni album u potpunosti je ispunio sva tri uslova za potpuni užitak. Naravno, slušanje koncertnog albuma nikad ne može, niti će ikad moći zamijeniti odlazak na sam koncert. Ali ako već niste u mogućnosti gledati ih uživo poslušajte ovaj album. On se opasno približio tom idealu.