Muzika jednog vremena

Stidljivo, da ne kažem poluilegalno, Federalna televizija je krajem oktobra počela emitovati dokumentarno – muzički serijal pod nazivom „Muzika jednog vremena“. A da je bilo imalo pameti taj bi se projekat najavljivao, što se ono kaže „na sva zvona“. Srećom bilo je pameti da se ova priča podrži, pa makar i onako kako se decenijama podržava sama scena. U uvjerenju da će ona samonikla sama i opstati.

Autor ovog serijala, Zlatan Izetbegović napravio je, ne samo informativan, edukativan i zabavan televizijski program nego je napravio serijal koji će, u mnogim segmentima ostati referentna vrijednost kada je svaka buduća priča o sarajevskoj pop rock sceni u pitanju.

Divljenja je vrijedna njegova sistematičnost i pažnja (pa i oprez ako baš hoćete) s kojom je pristupio izradi ovog programa. Proučavao je dostupne izvore, snimao razgovore sa skoro dvjesto sagovornika od kojih svaki ima šta da kaže o ovoj temi. Razgovarao je sa ljudima koji su gradili samu scenu, sa njihovim savremenicima, sa ljudima koji su pratili razvoj popularne muzike na ovim prostorima i pisali o tome.

Skoro dvije godine je trajalo prikupljanje materijala koji je, na kraju tog procesa, iznosio preko 1300 stranica. E, od toga je trebalo napraviti selekciju i izabrati ono što će objektivno biti zanimljivo prosječnom gledaocu. To je zadatak na kojem mnogi autori ovakvih serijala zakažu. Preduboko su u nekoj materiji da im se sve čini bitnim pa se teško ičega odriču.

Srećom po Zlatana, ali i po nas, prvobitni format od osam četrdesetominutnih epizoda značajno je proširen. Tako da sa sigurnošću možemo računati sa dvadeset i dvije epizode, a možda i više. Do sada smo ih vidjeli sedam i šta se na osnovu te jedne trećine može zaključiti?

Prije svega, da serijal neće biti dosadan, čak ni onima uvjerenim da sve znaju o nastanku i razvoju ovdašnje scene. I ja sam dugo živio u uvjerenju kako ima malo toga što ne znam o popularnoj muzici na ovim prostorima, a onda se ispostavilo da znam i premalo. Da ne bi Zlatana, njegovog strpljenja i njegove sistematičnosti, mnogi od nas, površni kakvi jesmo i dalje bismo neke podatke, neka imena i neke događaje neopravdano preskakali. Ili pogrešno interpretirali.

A uz sve to vrlo jasno su posloženi prioriteti. Serijal, prije svega, mora biti informativan. Dakle spreman da ponudi mnoštvo podataka. I onih poznatih, preko manje poznatih, pa sve do nikada ranije objavljenih. Zatim, mora da bude dokumentovan. Za svaku izjavu navodi se izvor. Svaki komentar potkrijepljen je navođenjem medija u kojem je objavljen. Tek na kraju dobijamo i onu zabavnu komponentu. Ovo jelo Zlatan Izetbegović začinio je prstohvatom anegdota koje prepričava kad baš mora, a uglavnom ostavlja prostora sagovornicima da ih sami ispričaju. Bio je svjestan da je uvijek prisutna opasnost kod ovakvih projekata da „požute“. Odnosno da anegdote i trač partije preuzmu dominantnu ulogu. Kod nekog drugog bi možda i uspjele u tome. Kod autora tipa Zlatana Izetbegovića to sigurno ne prolazi.

Baš me zanima kako će se priča dalje razvijati. Potrošio je sedam epizoda, a još nije ni došao do kraja šezdesetih godina prošloga vijeka. Da li će morati ubrzati kroz sedamdesete i osamdesete, a pogotovo kroz novi milenij? Da li će naći rješenje da na kraju to ne postane „priča o šezdesetima i pomalo o onom što se dešavalo poslije“? Vidjećemo.

Čak i ako to bude samo priča o šezdesetima sa kratkim pregledom onih decenija poslije i dalje će biti neprocjenjiv dokument. I ne bi me ni začudilo da tako zaista i bude. Pogotovo uzmemo li u obzir činjenicu da je, na samom početku, ideja bila da se napravi emisija o Esadu Arnautaliću. Samo, kako praviti priču o njemu, a da to istovremeno ne bude i priča o sarajevskoj pop rock sceni. Dobrim dijelom on ju je i stvarao i usmjeravao.

A ako mi, na kraju, može biti dopuštena i jedna lična opaska, nakon što sam objavio knjigu „Soundtrack vremena“ stalno sam se bavio mišlju kako je treba ekranizirati. I nisam znao kako ja to da napravim. Zlatan Izetbegović me je oslobodio te dileme. Napravio je serijal koji je, skoro pa vizuelni izraz te knjige, i to na način na koji sumnjam da bi iko drugi to mogao uraditi. Zlatane, hvala za užitak koji imamo svakog četvrtka uveče.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s