Uglavnom izbjegavam da pametujem o politici, a pogotovo o aktuelnim političkim zbivanjima. Imamo mi i previše samozvanih političkih analitičara da bih se i ja još tamo utrpavao. Rekoh, uglavnom izbjegavam što ne znači da sam uvijek uspješan u tom nastojanju. Tu i tamo desi se da ni ja ne mogu ostati po strani kad se desi nešto poput najavljene rekonstrukcije kantonalne vlade u Sarajevu. To se tako lijepo kaže, a suštinski to je ono što je otpjevao Bajaga u pjesmi „Pada vlada“.

Ako očekujete od mene da vam kažem je li bila bolja ova vlada što odlazi ili ova koja treba doći ja ću vam odgovoriti sa „ili“. Mi smo se kao društvo već toliko podijelili, toliko smo postali ostrašćeni i zadojeni mržnjom prema svakome ko drugačije misli da, onako mazohistički, neću da pristanem ni uz jedne pa neka me kolektivno mrze sa obje strane i neka se, bar u nečemu, slože.

A i ne zna se zasigurno da baš vlada pada. Ima tu raznih kombinacija. A i nije to plaho ni važno, ako se mene nešto pita. Niti je to sve mene iznenadilo, niti me obradovalo, niti razočaralo. I, čini se, da sam jedan od rijetkih. Svi ostali kao da su izgubili osjećaj za realnost. Skupa sa osjećajem za pristojnost.

Kada čitam komentare po društvenim mrežama čini mi se da oni što podržavaju trenutnu vladu žive u uvjerenju kako je ta vlada sastavljena od sve samih svetaca i da nikad nismo imali bolju vlast. Oni koji ih ne vole tu svoju netrpeljivost iskazuju bez imalo zadrške prikazujući ih kao zlo sastrugano sa najcrnjeg zagorjelog dna paklenog kazana. I tvrde kako nikad nismo imali goru vlast.

Sad, niti su tako dobri kako ih žele prikazati. Niti su tako loši. Naprosto, niko ni ne može biti tako sjajan ili tako očajan kako nam žele prikazati. Upoznao sam dobre, korektne i vrijedne ljude iz oba tabora. A govna i sa jedne i sa druge strane jednako smrde.

I šta nam se sad dešava? Jedni druge gledaju krvlju podlivenih očiju sa neprikrivenom željom da zubima iščupaju grkljan jedni drugima. Iz arsenala uvreda vadi se ono najteže oružje i potežu se kvalifikacije tipa „izdajnik“. Rascijepilo se Sarajevo kao nakon razornog zemljotresa i sa jedne strane su ostali oni koji će vam sve prije oprostiti nego bilo koju normalnu riječ koju uputite na račun SDA. Ljudi koji su pod devizom „nikad sa nacionalnim strankama“ spremni tražiti „najmanji zajednički sadržilac“ sa tim istim nacionalnim strankama samo ako nisu SDA.

Zauzvrat, neki bliski Stranci demokratske akcije tiktakaju, prebrojavaju krvna zrnca, na svaku naznaku crvenila frkču kroz nozdrve, mlate glavom i rove zemlju ispred sebe spremni na „konačni obračun“ sa „jugobalijama“, „komunjarama“ i uopšte liberalima svake vrste. Uvjereni kako društvene odnose treba okameniti na nivou sedmog vijeka. Ili sedamnaestog. I usput nesposobni da uoče razliku između političke stranke i vjerske zajednice.

Moram priznati da mi je u toj plimi mržnje teško razaznati ko je revnosniji u pljuvanju u bližnjeg svoga, da li botovi koji to rade kao dio svog redovnog angažmana i za platu, ili bijesni građani iz uvjerenja i stvarne mržnje. Znam da bi mi draže bilo da su plaćeni da mrze. Koliko god i to bilo loše u tome barem mogu razaznati nekakav racionalni motiv.

S tim što pominjanje tri milijarde u tri naredne budžetske godine u Kantonu Sarajevo, tek prividno ima veze sa parama. Zapjeni tako „neutralni“ televizijski voditelj ne bi li ubijedio gledaoce da negdje postoji neka sehara sa tri milijarde maraka iz koje će sad neko trpati u svoje džepove kako mu se prohtije. Onaj ko želi da zna, taj i zna da je ogroman dio tog novca već raspoređen na plate nastavnicima, policajcima i doktorima. I kakva god vlast da dođe plate im mora isplaćivati. Kao i plate uposlenicima kantonalnih organa i pripadajućih preduzeća. Od te godišnje milijarde ostane tek neznatan dio (iz moje i vaše perspektive nikako neznatan, ali proprocionalno gledano zanemarljiv) za nekakve marifetluke, potkivanja i žongliranja. Nije loše da se na to javnost podsjeti.

Kao što nije loše ni podsjetiti da smo ovde već, i to na teži način, naučili da nikoga ne možeš mrziti kao nekoga sebi bliskog. I u tom odbijanju da prevaziđemo neke ideološke razlike prelako zaboravljamo da, u vrijeme dok smo bili na nišanu, nišandžiju nisu zanimale te smiješne male razlike među nama. Za njega smo svi bili isti i ostali isti. A i mi smo znali da postoje samo oni koji su za Bosnu i oni protiv nje. Druge nam podjele nisu bile važne. Sad su nam postale važnije od svega. A nišandžija čeka komandu.