Prečesto me pitaju ima li nade za sarajevsku pop rock scenu i da li se išta zanimljivo dešava na njoj. Takva pitanja mogu postavljati samo neupućeni, zlonamjerni i oni koji su mentalno zaglavili u osamdesetima. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv osamdesetih i sam se vrlo često vraćam muzici tog vremena, jer to i jeste muzika moje mladosti. Ali valjda i neka druga mladost ima pravo na svoju muziku. I zato nastojim što pažljivije osluškivati sve ono što se danas svira.

Nisam baš nešto poletan da u ovim godinama odlazim na svirke neafirmisanih bendova i tamo odudaram kao svježe iskopani leš. Ali rado poslušam svaki novi snimak i svaki novi album. I desi se da me, ponešto i obraduje. A ponekad mi baš bude krivo kad čujem kako je neki bend na koji sam tipovao prestao sa radom.

Tako su mi se prije nekoliko godina baš, ali ono baš dopali „Futavci“. I taman kad su trebali da postanu bend za nešto masovniju upotrebu, a oni se raziđu. A opet, ne treba kukati zbog takvih stvari. Svaki bend čine ljudi, a oni kad se raziđu sa ljudima u grupi ne raziđu se i sa svojim talentom nego ga lijepo prenesu u naredni projekat. I da, bitno je napomenuti kako sam podosta očekivao i od one sjajne reggae postave „Bosnische Post“ koja nikad nije dala koliko je zapravo trebala.

Zašto vam sve ovo govorim? Zato što ništa ne nastaje onako, „iz have“ što bi se reklo. Uvijek postoji neka predistorija i ako malo zagrebeš ispod površine pronađeš uticaje i iskustva koja ti poprilično objasne neki, na prvi pogled novi, fenomen.

Nije sad baš da su „Jindas“ fenomen, ali mogli bi postati. Za sada su tek zanimljiv novi bend na sarajevskoj muzičkoj sceni. Novi bend sa starim muzičarima. Mirza Salković je svirao nekada sa pomenutim „Futavcima“, a bas gitarista Kemal Herenda je svirao sa „Bosnische Post“ u prvoj fazi rada ovog benda. Bubnjar Rifet Čamdžić je prošao kroz „Divanhanu“ i ranije kroz, pomalo zaboravljeni, sastav „Kix“. Pjevač i flautista Narcis Zečić usput radi i sa „Jazz Guerilom“, a Benin Mujkić koji svira trubu i usnu harmoniku svira i u orkestru Muzičke akademije.

I kad znate sve to onda malo drugačije čovjek gleda i na činjenicu da su formirani nedavno, odnosno 2018.godine. Kao bend možda i nemaju nekog iskustva, ali pojedinačno sigurno je da se radi o muzičarima sa popriličnim iskustvom. I to se osjeti. Njihov nedavno objavljen album „Seoba“ definitivno ih pokazuje kao zrelu i uigranu sviračku ekipu, a što je najljepše ta zrelost i uigranost nije se izgubila u produkciji što je česta boljka debi albuma.

Još prije izlaska albuma izborom prva dva singla i prva dva video spota („Ovaj i Aras“ i „Skok u plićak“) možda su nas pomalo mogli odvući i na krivi trag da pomislimo kako se radi o grupi momaka koji se zezaju, a muzika im je tek ortopedsko pomagalo u toj njihovoj zajebanciji. Neću da kažem da u njihovim pjesmama nema duhovitosti, ali uz malo strpljenja pronaći ćete i neke vrlo ozbiljne poruke, ne baš očite onako „na prvu“. Već sa pjesmom „Andaluzija“ pokazali su kako kod njih ima šta da se još otkriva.

Svojim pjesmama oni popunjavaju žanrovski prostor u kojem se kod nas trenutno i ozbiljno kreće jedino „Zoster“. A da opet to ne bude blijeda kopija „Zostera“. „Jindas“ zapravo sve što radi, radi u skladu sa svojim imenom. A Džindas je putujući trubadur koji luta od publike do publike i svakoj prilagođava svoj nastup, improvizuje, a ipak ostaje vjeran sebi.

I ne samo zbog „Andaluzije“ nego zbog cjelokupnog zvuka meni njihove pjesme nose sunce i toplinu. Iz torbe tog putujućeg trubadura ispadaju mrve ljeta koje je sačuvao u svojim pjesmama. A u ovim zimskim danima teško da nam je nešto potrebnije od toga. Neću reći da je njihov debi album donio neku revoluciju u domaćoj muzici. Nije. Ali da je donio zanimljivu zbirku pjesama uz koju se čovjek lijepo osjeća, e to sigurno jeste. A to nije malo. To, sigurno nije malo.