“Jutro” koje ima rašta svanuti

Postoji u ovoj zemlji nešto što bismo, bez imalo pretjerivanja, mogli nazvati sarajevocentrizmom. Kao da se izvan glavnog grada ne dešava ništa vrijedno pomena u bilo kojoj sferi našeg života. Pogotovo u popularnoj muzici. I to je totalno, to je posve pogrešno razmišljanje. Čim se malo maknete iz Sarajeva naiđete na takvo bogatstvo talenata da čovjek mora da osjeti čak i pomalo stida što im se ne posvećuje više pažnje.

Zenica, Bihać, Banja Luka, Mostar, Tuzla. Svaki od ovih gradova ima vlastitu scenu. Scenu o kojoj treba sa uvažavanjem govoriti. Pogotovo mi je Tuzla prirasla srcu. Iz nekih posve privatnih i mnogih posve objektivnih razloga. Ne treba zaboraviti da je iz Tuzle krenuo domaći odgovor na hip hop invaziju kroz pokret (a slobodno se može govoriti o pokretu) FM Jam.

I ne samo to. Od davnih „Terusa“ i Bate Kostića, pa sve do Damira Avdića, „Alarma“, grupa „Sother Storm“ i „If“, Azura Jahića, veterana Đorđa Gavrića, „Arie“, „Jutra“, pa sve do ovih novih imena kao što je „Bad Seasons“. I opet sam pomenuo tek dio onih koji zaslužuju ne pominjanje nego stranice i stranice teksta.

A da ne govorimo o ratnoj tuzlanskoj sceni koja je od zaborava sačuvana uglavnom zahvaljujući sjajnom filmu Damira Pirića „Rock’n’war…ili samo zato što je petak“. Primjetno je žanrovsko i generacijsko šarenilo i jedna zajednička odrednica kod svih, a to je Tuzla. I dok iz nekih drugih sredina oni najuspješniji uglavnom gravitiraju ka Sarajevu ili drugim regionalnim centrima, Tuzlaci (sa rijetkim izuzecima) ostaju vjerni svom gradu.

Zato priču o novom albumu grupe „Jutro“ moram početi sa dvije pjesme koje su, bez dileme, posvećene Tuzli. Prva je svojevrsna tuzlanska himna nazvana „Jedna ljubav, jedan grad“, a druga pod nazivom „Svakog se maja odmrzne tren“ govori o najvećoj tuzlanskoj ratnoj tragediji, mladosti ubijenoj kod Tuzlanske kapije. I to su dvije pjesme koje završavaju onaj, nazovimo ga „novi“ dio ovog albuma. Tih osam pjesama koje nismo ranije imali prilike čuti na njihovim prethodnim albumima.

Album „Vještina“ (koji se inače prvobitno trebao zvati „Bez tačke i zareza“) dolazi nam nakon više od deset godina diskografske pauze ovog benda. I dobro je da se pojavio. To je album koji popunjava onaj prostor u kojem ostavljamo mjesto za lijepe nepretenciozne pjesme koje ne udaraju ni bukom ni ritmom. Pjesme protkane finim instrumentalnim pasažima i sugestivnim vokalima. I tvore album koji je negdje na razmeđu između ostvarenja pravog benda i kantautorskog albuma Adnana Here Hadžibegića. Barem autorski.

U izvođačkom dijelu ove pjesme bi bile znatno siromašnije bez ostatka grupe. A grupu „Jutro“ sačinjavaju gitarista Samir Sinanović, klavijaturista Dragan Divjak, bas gitarista Jasmin Zukić, bubnjar Sead Hukić, te sjajne vokalne solistice Lejla Kusturica Divjak, Amra Musemić i Dženana Mešić. A pojavljuju im se kao gosti i legendarni gitarista Miodrag Bato Kostić, te Nermin Puškar i Maya Sar uz mnoge druge stvaraoce. Spisak svih uključenih u realizaciju ovog albuma naprosto je predugačak.

Ono što, međutim, moram da istaknem jesu aranžmani i produkcija koje su, uz članove grupe, radili Mahir Sarihodžić i Ferid Hukić. Odavno nisam čuo tako čisto postavljene i isproducirane pjesme gdje su vokali i gitare izvučeni naprijed stvarajući gotovo prozračnu atmosferu oko svake od pjesama. Tu i tamo istaknuti gudači samo upotpunjuju tu zvučnu sliku jedne zbirke od četrnaest pjesama koja zaslužuje svoju priliku.

Čak i neke stare pjesme poput “Beštije” zazvučale su potpuno drugačije u novom aranžmanu. Ne želim tvrditi da zvuče bolje, ali meni svakako bliže i uhu prijemčivije.

I da, volim albume na kojima ne odskače samo jedna pjesma. Na albumu “Vještina” može vam se desiti da prilikom svakog narednog slušanja otkrijete nekog novog favorita. Da li će to biti uvodna i nostalgična “Osamdesete” ili “Vještina”, a možda i “Tobogan”. Možda baš ona koja je mene prva opčinila, pjesma “Nije nam se dalo”, to nije pretjerano ni važno. Važno je da se radi o pjesmama koje imaju tu sposobnost da se polako “navučete” na njih i svako malo im se vratite. Kao što nam se i “Jutro” vratilo. Pa šta ako ovo “Jutro” svane na svakih trinaest – četrnaest godina. Barem ima rašta svanuti.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s