Kako god me baciš ja ću pasti na jaziju

Svojevremeno je Arsen Dedić u pjesmi „Moj zanat“ opjevao šta mu je sve dala i oduzela ta njegova vještina slaganja nota i riječi. Mene je moj zanat, nerijetko dovodio u neugodne situacije, ali u ovih 35 godina znao mi je priuštiti i neke pamćenja vrijedne trenutke.

Ne mogu da kažem kako baš „visim“ na društvenim mrežama, ali povremeno uđem da provjerimšta se dešava. I prije par dana vidim neka djevojka mi poslala zahtjev za prijateljstvo. Sad, nije da sam ja nešto ufuran pa očekujem kako oni što mi šalju takve zahtjeve treba da ispune neke kriterije. Ne, ključni je kriterij da su to živi ljudi u pitanju, a ne neki kompjuterski generisani profili sa nimalo časnim namjerama. I u skladu sa tim ja zamolim damu da se predstavi.

I šta se desi? Desi se to da postanem svjedok (a dijelom i saučesnik) jedne od najljepših priča o tome koliko pjesme mogu da nam znače. I koliko pjesme mogu, ako ne već da mijenjaju svijet, a ono barem da mijenjaju nas.

Uglavnom, ta moja neznana prijateljica, nazovimo je N napiše mi sljedeće:

„Poštovani Amire, ja sam Nxxxx . Ne poznajemo se lično, naime, bila sam na facebook profilu Zlatana Fazlića Fazle, jer mi je potrebno da stupim sa njim na neki način u kontakt. Sestri mi je rođendan a naša generacija ratna je odrasla uz Fazline pjesme i dan danas je njen najdraži pjevač, te sam htjela nekako pokušati dobiti njegov autogram kao rođendanski poklon Vidjela sam Vas na njegovom profilu, i zato sam Vas dodala, možda mi reko možete pomoći nekako.“

I još je dodala kako bi voljela da uz potpis idu i stihovi „…kako god me baciš ja padnem na jaziju…“. Stupim ja u kontakt sa Fazlom. A onda on počne da razmišlja šta bi moglo još uz potpis. Učini mu se da je nekako malo za rođendan samo autogram. I počne da traži negdje neki svoj album da na njemu napiše traženu posvetu.

Priča još nema svoj kraj. Da je to priča koju ja pišem, a ne prepisujem od života, Fazla bi se sreo sa djevojkom koja je rat nekako lakše progurala uz njegove pjesme. Zagrlio bi je i ona njega i ne bi morali jedno drugom ništa da objašnjavaju. Kao što inače ni ne moraju ljudi sa ratnim sarajevskim iskustvom. Oni su podešeni na neku tajnu frekvenciju koju ne mogu nikako „prisluškivati“ oni bez takvog iskustva.

Ne znam hoće li baš tako biti, ali sigurno znam da postoje ljudi poput Zlatana Fazlića koji znaju da „prevode“ istoriju još u trenucima dok se dotična dešava. Čak i kada je ta istorija gruba i nečovječna, čak i kada prijeti da poništi sve ljudsko i u žrtvi nakon što je tu čovječnost prebrisala kod dželata. Znati u takvim trenucima napisati pjesme koje će sačuvati tu mrvu ljudskosti u nama to je kao kada u velikom mraku koji je pao po nama ostavljaš tragove svjetlosti. Sitne i rijetke, ali neugasle. I njima iscrtavaš tajnu mapu koja nam pomaže da se ne izgubimo.

Zahvaljujući Fazlinim pjesmama N i njena sestra A izašle su iz rata manje oštećene nego što su mogle biti da tih pjesama nije bilo. Zato što je Fazla pjesnik ljubavi. Zato što u njegovim pjesmama nema ni mržnje ni osvete. Ima tuge. Ima čuđenja nad dubinama zla koje ljudsko biće može dosegnuti, ali mržnje nema. Kako u onim pjesmama koje su nastajale u ratu, tako i u porukama da će „izroniti Stari za one što ga vole“ i da „Trebević ponovo silazi u grad“. Nisu to samo lijepe poetske slike. To su parole budućnost za one koji ih budu znali na pravi način pročitati.

Što nikad neće uspjeti baš svi. Mora ti duša biti malo finije baždarena da prepoznaš tu ljepotu njegovih stihova. Ima jedna zgodna pričica iz rata kada je neko od ratnih komandanata zatražio od Fazle jednu „pravu“ patriotsku pjesmu. I kad mu je Fazla sutradan donio „Jaliju“ ovaj nikako tu nije uspjevao da pronađe onakav patriotizam kakav je očekivao. Srećom pronašle su ga djevojčice N i A. I sačuvale do dana današnjeg. I još hiljade i hiljade drugih djevojčica i dječaka silom prilika naučenih da se nauče životu u uslovima u kojima život nije očekivana pojava. Ali one su znale.

Znale su da kako god ih bace, one će pasti na jaziju.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s