Malo je još medijskih dovoljno bombastičnih informacija koje bi mogle da izazovu nekakav značajniji potres kad je domaća estrada u pitanju. Malo ih jeste, ali najava da se Željko Bebek vraća u „Bijelo dugme“ jeste jedna od njih. Dobro, možda je ovim novim generacijama svejedno, ali za one koje je „Dugme“ svojim pjesmama „zakačilo“ to sigurno nešto znači.

Vijest se proširila poput požara društvenim mrežama, a javnost je potpalio portal BN Televizije koji je prenio Bebekovu izjavu u kojoj je on, navodno rekao. “Što sam stariji, osjećam da se sve više približavamo jedni drugima. Hoćemo li ponovo biti saradnici, ne znam, ali iz dana u dan sve više mislim na njih. Čarke i svađe između nas više nisu ni važne, sve sam ih zaboravio. Previše je bilo lijepih stvari da bih pamtio svađe”.

Nije čak ni pitanje je li izjava autentična ili ne jer sama po sebi zvuči dosta benigno. E sad, gdje su autori članka našli osnovu da u naslov izvuku „Željko Bebek se vraća u “Bijelo dugme”!?“ valjda samo oni znaju.

Sam Bebek je odmah reagovao i na jednoj Facebook grupi koja se bavi „Dugmetom“ napisao: „… koja izmišljotina … nit ih tražim niti zovem , niti kakve izjave dajem … pozdrav grupi …“.

Isti portal je prenio i izjavu Adisa Gojaka, opet navodnu iz koje se može iščitati kako su Bebeku vrata u grupi otvorena ako zahtjevi ne budu megalomanski kao prilikom ranijih pregovora. Bregović se mudro (i očekivano) nije oglašavao, ali teško da bi Gojak mogao reći nešto što je u suprotnosti sa Šefovim željama.

I tu dolazimo do one stare izreke o vatri i dimu. Čini se da ovde niko guzicom ne zatvara vrata. Pazite Bebekov demanti. On kaže „nit’ ih tražim, niti zovem“, ali nigdje nema poruke kako ne bi došao u „Dugme“ ako bi neko njega zvao. Važno je samo sačuvati obraz da ne ispadne kako se poput ocvale udavače sam nudi okolo lokalnim švalerima.

Iz Gojakove izjave se, opet vidi da se sa Bebekom i ranije pregovaralo, ali da se nisu uspjeli dogovoriti. Možda su stavovi sada nešto bliži jedni drugima. I vjerovatno će uskoro doći do nekog međusobnog susreta. Do pregovora – vjerovatno, do dogovora – manje izvjesno.

Ponajprije zato što se pokazalo da i bez Bebeka ovaj orkestar koji nastupa pod imenom „Bijelo dugme“ u tržišnom smislu ništa ne gubi. Jeste bilo zamišljeno da na ovu dugogodišnju turneju idu sa sva tri pjevača, ali i sa ovom dvojicom pokazalo se da to funkcioniše.

I Bebek je to vidio. Kao što je morao primjetiti da im obojici ostaje dovoljno prostora i za gradnju vlastitih karijera. Toga se on, zapravo najviše i plašio. Da opet ne povjeruje Bregoviću, uđe u kombinaciju sa njim i opet se sve raspadne, a u međuvremenu on zapostavi sasvim solidnu solističku karijeru i da se nađe u nekakvom estradnom bezvazdušnom prostoru. A sigurno nije u godinama da može kretati iznova.

Sad, kad je postalo jasno da „Bijelo dugme“ svima njima može biti unosna „dodatna djelatnost“ nema razloga da se priča o Bebekovom angažmanu ne obnovi na nekim novim osnovama. Da iza sebe ostave svađe, teške riječi, pa čak i sudske sporove i iscijede još koju kap iz sasušene voćke zvane „Bijelo dugme“.

I da se razumijemo. To nije „Bijelo dugme“. Pravno gledano, Bregović ima pravo na to ime (neovisno o tome kako je to pravo stekao) i nije nezakonito da ga koristi. Barem kada je u pitanju zakon koji tretira intelektualno vlasništvo. Drugo je ako postavimo pitanje zakona o zaštiti potrošača.

Imenom „Bijelo dugme“ on dovodi u zabludu sve one koji dolaze na njihove koncerte i očekuju „Bijelo dugme“ kakvo su zapamtili ili o kakvom su im pričali. A dobiju Bregine trubače sa dva prepoznatljiva pjevača. Ne bi to bilo „Bijelo dugme“ ni da budu tri prepoznatljiva pjevača.

Naravno, mogao bi Bregović tvrditi da bi „Dugme“ i da se nije raspalo evoluiralo vremenom u ovaj današnji oblik i da niko ne bi postavljao pitanje o njihovoj autentičnosti. Moguće, ali i dalje to ne bi bilo ni blizu „najvećeg jugoslovenskog rock benda svih vremena“.

Što se Bebeka i njegove kategoričnosti tiče dovoljno se prisjetiti da je već dva puta napuštao Bregovića nakon svađe i da se oba puta vraćao. Prvi put ga je napustio u Italiji 1970.godine, a drugi put četrnaest godina kasnije. I vraćao se. Barem privremeno. Nema razloga da ne bude i treća sreća.