Neko bi mi mogao prigovoriti da prečesto govorim i pišem o „Dubiozi“. Ali i ja bih mogao odgovoriti protupitanjem „a o čemu drugom da pišem?“. Trideset i pet godina profesionalno pišem o muzici i naslušao sam se najava i najava svjetske karijere. I od te karijere nije bilo ništa. Danas, uglavnom naše „velike“ zvijezde i kada odu vani sviraju nostalgičnim migrantima i njihovim radoznalim potomcima. Malo ko uspije zaintrigirati i lokalne poklonike rock muzike.

Uspjevalo je to grupi „Laibach“, ali više iz nekih ne nužno muzičkih razloga, te Bregoviću koji je uspješno zapakovao i prodao muziku balkanskih Roma. I da, uspjeva „Dubiozi kolektiv“ koja igra na njihovom terenu. A kad kažem „njihovom“ mislim na recentnu svjetsku rock produkciju (ako o rock muzici još ima smisla govoriti) i predstavlja dobrodošlo osvježenje.

Nekome se može učiniti kako prebrzo objavljuju albume, ali tu moramo računati na činjenicu da „Dubioza kolektiv“ paralelno gradi dvije karijere. Jednu domaću i jednu svjetsku. I u tom smislu i objavljuju albume u ritmu jedan na engleskom pa jedan na domaćem jeziku (kako god ga ko zvao).

Zato je album „#fakenews“ izašao taman na vrijeme. Na vrijeme da odgovore na izazove koje je svijet pred nas (i pred njih) postavio u posljednje tri – četiri godine. Od migrantske krize do masovnog iseljavanja. „Dubioza kolektiv“, naravno nema lijek za sve te bolesti savremenog društva, ali moguće da ima dijagnozu. A to je već pola puta do izlječenja.

Nekada sam ih upoređivao sa sastavima kao što su „Asian Dub Foundation“ (zvučno) i „Rage Against the Machine“ (ideološki), ali tokom godina su me demantirali. Ne zato što u njihovoj muzici nema pomenutih uticaja nego zato što su oni sve te uticaje koji su ih dotaknuli i potaknuli apsorbirali i ponudili jedinstven izraz koji bez pretjerivanja možemo nazvati „dubioza soundom“.

A ako ćemo pravo danas su već u situaciji da ljude koji su na njih uticali, poput Manu Chaoa mogu imati na svojim pjesmama. I ne samo njega. Na novom albumu gosti su još Earl Sixteen, Soviet Suprem, Los de Abajo, te robot Roby Megabyte. On je „gost“ u najavnoj pjesmi albuma „Take My Job Away“.

Neko će možda primjetiti kako na ovom albumu nema onih „rasnih i neodoljivih“ hitova kao što su „No escape from Balkan“ i „Free Mp3“. I možda će takvi zaista biti u pravu. Ali zbog toga ovaj album neće biti ništa manje zanimljiv i značajan. Reklo bi se da je minimalizam ovog puta bio svjesni izbor benda i zato nije ni čudo da je jedna od najupečatljivijh pjesama sa albuma upravo „Minimal“. Sva onako zarazna i rasplesana. I nije jedina takva na ovom albumu. Izgleda da je to bila namjera ove zbirke od devet pjesama. Da plešemo uz nju primajući uz ples, svaki put i novu dozu „Dubiozinih“ poruka.

Sjećam se kako je Bregović, govoreći o pjesmi „Svi marš na ples“ izrekao tvrdnju kako je neke najoporije istine o životu najlakše izreći uz plesne ritmove. I čini se da je bio u pravu. Tako nekako sad sve zvuči kod „Dubioze kolektiv“. Oni isporučuju gomile energije koja nas pokreće i poziva da uživamo u njihovim ritmovima. Ali oni nam šalju i poruke namjerno otpjevane takvim engleskim, ili francuskim ili španskim ili bogtepitakakvim jezikom da je jasno da pjevač dolazi sa Balkana. I ništa ne pametuju. U svega nekoliko rečenica oni kažu ono što su naumili.

Naravno da i ja imam neke svoje favorite među ovim pjesmama. Nije to ta birana za prvi singl „Take My Job Away“. Odlična pjesma, bez sumnje, ali mene su ipak „kupile“ neke druge. Prije svih, pjesma „Don’t Stop“. Da vam budem iskren i mene samog iznenađuje činjenica da mi se toliko dopala ovakva, za „Dubiozu“ tematski netipična pjesma. Tu su svakako „Minimal“ i „French song“. I, naravno „Cross the Line“.

Ne mogu baš tvrditi kako je „Dubioza kolektiv“ sa ovim albumom prešla neku zamišljenu liniju i odvela nas na neki novi nivo. Ali sigurno je da jesu zadržali one pozicije koje imaju i, što je još važnije, obogatili svoj repertoar. Jer, nešto mi govori da će mnoge od ovih pjesama svoju pravu snagu pokazati tek pri direktnom sučeljavanju sa publikom.