Pusti da ti “Jukebox” svira

Ima tako nekih pojmova koji naprosto prozuje kroz istoriju i nešto znače u samo tom kratkom isječku vremena kada su aktuelni. E, takav vam je i džuboks. Ta je mašina za puštanje muzike u javnim prostorima imala smisla samo u drugoj polovini dvadesetog vijeka. I to, uglavnom tamo negdje do kraja sedamdesetih godina. Princip je bio jednostavan. U ćošku nekog restorana stajao bi, pomalo kičasto dizajniran ormarić sa naslaganim pločama i mehanizmom da možeš izabrati željenu ploču. Ubaciš novčić ili žeton i biraš pjesmu koju želiš. I taj i takav jukebox svoje zlatne trenutke doživio je u vrijeme dok je diskografijom vladao format singla. Kako su primat preuzmali albumi, a kasnije digitalni mediji jukebox je gubio na značaju dok nije postao više – manje muzejski primjerak zgodan za povremeno pojavljivanje u video spotovima.

A „Divlje jagode“ su svoj novi album nazvali upravo „Jukebox“ i još ga otvaraju istoimenom pjesmom. I to uopšte ne znači da su oni takav muzejski primjerak niti da je njihovo vrijeme prošlo. Jeste da su preko 40 godina na sceni, ali za one koji vole čvrsti, hard rock zvuk još uvijek predstavljaju standard u toj vrsti muzike. I još uvijek nadograđuju svoje pjesme koje nude publici.

Žanrovski su oni dosljedni izboru koji su napravili još početkom osamdesetih godina prošloga vijeka (odnosno koji je napravio Sead Zele Lipovača, jer odavno je poznato da su „Divlje jagode“ samo njegov alter ego). Ne znači to da drugi muzičari koji su prošli kroz ovaj bend nisu ostavili značajnog traga, ali autorski i konceptualno Zele je bio taj koji je usmjeravao i oblikovao „Jagode“.

Album je nastao i kao dio nastojanja da se na dostojan način obilježi 40 godina postojanja i da se na jednom mjestu, pri realizaciji jednog albuma, okupe svi koji su prošli kroz „Divlje jagode“ tokom te četiri decenije. Naravno, iluzorno bi bilo očekivati da tu budu baš svi. Uvijek neko izostane iz ovih ili onih razloga, ali ipak „bode oči“ da nema ni Alena Islamovića, ni Naska Budimlića ni Zlatana Ćehića, ljudi koji su uz Zeleta bili okosnica benda u osamdesetima. Neću ništa da trvdim, ali izgleda da ni četrdeset (ili nešto manje) godina nije dovoljno dugo da se neki stari dugovi oproste. I sad ću sam sebi skočiti u usta i opovrgnuti da je to isključivo Zeletov bend. Koliko god „Divlje jagode“ njemu pripadale pripadaju, bar malo i nama koji smo slušali te pjesme. I koji bismo tu nostalgičnu priču voljeli vidjeti dosljedno provedenu.

Ali dobro, živi smo ljudi i svako od nas voli tu i tamo da retušira vlastitu prošlost i nostalgiju podvrgne „plastičnoj operaciji“ ne bi li ta ista prošlost malo ljepše izgledala. I ono što se mora odmah primjetiti za album „Jukebox“ jeste da je to i nostalgična, ali i savremena priča. A i neki se krugovi zatvaraju. Toni Janković koji je početkom osamdesetih, nakon dva albuma, izguran iz grupe jer mu se nije moglo oprostiti što je počeo da ćelavi, a šefu benda je tada bilo nezamislivo da heavy metal pjevač nema gustu grivu kojom će da mlati po sceni, taj isti Toni Janković vratio se u grupu kao punopravni član. Prvobitna ideja je bila da se pojavi samo na nekim prigodničarskim koncertima, ali to je tako dobro klapalo da je bilo grehota da se ne vrati za stalno.

I njega čujemo u nekoliko pjesama sa albuma, a posebno ubjedljivo zvuči u naslovnoj. Kao što mi pjesma „Sarajevo, ti i ja“ zvuči puno bolje u ovoj novoj Tifinoj izvedbi. Možda i zato što znam da Tifa sa punim pravom i sa puno osjećaja pjeva i „Ljiljana“ i „Mojmilo“, jer je pjesma kao pisana za njega. Ko zna o čemu govorim, sve mu je jasno. Ko ne zna nema ni potrebe da mu objašnjavam. Recimo i da su četiri posve nove pjesme („Jukebox“, „Virtualni svijet“, „Dug je bio put“ i „Znamo da je kraj“) uz furioznu instrumentalnu „Za Elizu“ sasvim dovoljan razlog da to nazovemo novim albumom. Zele je u „Elizi“ donio novo „čitanje“ Betovena, kao što je svojevremeno uradio sa Mocartom kad je snimio rock verziju „Turskog marša“.

Čak i stare pjesme zvuče kao da nisu nastajale prije tri – četiri dekade. „Ulica na lošem glasu“ je sa albuma „Stakleni hotel“ i ona mi je (uz „Sarajevo, ti i ja“) ponajviše dobila u novoj verziji. Sa albuma „Labude kad rata ne bude“ iz 1994. godine obnovljene su čak tri pjesme. Iz vremena kada je u bendu pjevao Alen Islamović uzeta je samo pjesma „Sama si“ koja je prvobitno objavljena na albumu „Čarobnjaci“ iz 1984.godine. Tu je i ta nova verzija „Zauvijek tvoj“, a mnogima će se učiniti i da je pjesma „Nemam ništa protiv“ nova. A nije. To je samo jedna od njihovih manje poznatih pjesama sa singla iz 1979.godine.

I da se vratim priči sa početka. Jukebox više nije aktuelna sprava. I više nikome ne svira. Ali ovaj „Jukebox“ koji su nam pripremile „Divlje jagode“ svira da se sve praši. I primjetio sam da ih slušam sa užitkom i nakon što sam napisao recenziju. A i to, valjda nešto znači.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s