“Gluten” mi je fakat drag

Nekada je postojao lijepi običaj da, prije nego bi se pojavio neki album na tržištu, neko kome se vjerovalo presluša taj album i predstavi ga unaprijed publici. Nije mali broj ploča koje sam kupio upravo zahvaljujući tim i takvim preporukama. Nije mali broj ploča ni koje su drugi kasnije kupili zahvaljujući mojim preporukama. Nekada je postojao, ali taj lijepi običaj se nekako usput izgubio. Recenzije se sada pišu (ako se uopšte pišu) post festum. Ili što bi se u narodu reklo nakon onog akta poslije kojeg nema kajanja.

Zato me je iznenadila, a još više obradovala prilika da preslušam novi album ekipe pod imenom „Helem nejse“. Jer ako sam u nekoga polagao nade na ovdašnjoj sceni onda su to oni. Sa prva dva albuma naprosto su se nametnuli kao pojava koja najviše obećava. I nakon što sam poslušao taj treći album sa sigurnošću mogu da kažem kako su ta obećanja i ispunili. I više od toga.

Album bi se trebao pojaviti za par sedmica pod nazivom „Gluten tag“, a na omotu se nalaze tri štruce hljeba u bojama njemačke zastave. Promućurno, duhovito i aktuelno. I onda bi neko mogao očekivati zbirku bijesnih i ogorčenih pjesama u kojima se „Helem nejse“ obračunavaju sa vlastima nesposobnim da spriječe odlazak mladih. Sa vlastima ne samo nesposobnim nego i korumpiranim i opasnim.

I taj koji bi to očekivao opasno bi se zeznuo. Na svu sreću „Helem nejse“ nisu upali u tu zamku da svoje pjesme svodu na nivo parola i pamfleta. Ne znači to da oni sada štede vladajuće strukture i da ih i dalje ne smatraju govnima. Bezbeli da ih i dalje tako vide. Ali ne plaše se ni da prozovu nas koji smo naprosto lijeni da pustimo vodu. To je posebno vidljivo u pjesmama „Leglo“ i „Stručni štab“.

Sad „Leglo“ mi je baš legla. Lično mislim da je to jedna od dvije najsnažnije pjesme na albumu, a dodatnu vrijednost joj daje gostovanje Dine Šarana i Abdulaha Sidrana.  A Sidran i „Helem nejse“ vam imaju više dodirnih tačaka nego što bi to nekom površnom promatraču moglo da se učini. On je u njima prepoznao autentični glas nove generacije, a oni u njemu nekog sličnog sebi sakrivenog iza maske akademika i naslaga godina.

Mora da se Sidranu dopalo ono što oni rade s jezikom. Način na koji se igraju sa riječima i oslanjajući se prije na osjećaj nego na pamet. Onako kako to valjda svi pravi pjesnici rade. A pjesme sastava „Helem nejse“ u mnogim segmentima jesu poezija, koliko god to nekome djelovalo poput svetogrđa. I najbolji su u trenucima kada puštaju da ih pjesme vode, a ne pokušavaju na silu da ih uklope u neku ideju. Zato, ako ima slabog mjesta na albumu, onda bi to meni bila pjesma „Turci i Rusi“. Naprosto zato što je imala pretenziju da kaže nešto pametno. A najpametnije stvari kažu kad uopšte ne razmišljaju o njima.

Kao što to na primjer možete naći u najavnom singlu „More than weed“ gdje vam se, ako ste nepažljivi, može učiniti kako oni samo nabacuju riječi i fraze izvučene odnekud iz podsvijesti. Moguće, ali baš u podsvijesti su pohranjene one najvažnije poruke. Ja tačno mogu zamisliti nekog našeg hudnika koji se muči ne bi li se sporazumio sa random Švabicom. Šta ona može znati o Bosni? Koji može biti zajednički imenitelj između njih dvoje? I naš junak izvuče spasonosno i „krajnje romantično“ pitanje „Do you know who is Hasan Salihamidžić?“.

I kad već govorimo o tom najavnom singlu moram priznati da je onaj ko ih je nagovorio da baš ovu pjesmu izaberu bio potpuno u pravu. To je pjesma koju će lako i jednostavno prihvatiti i publika koja nije striktno njihova. Kad sam čuo tu pjesmu pomislio sam kako je na ovom albumu na djelu „dubioizacija“ onoga što znamo pod imenom „Helem nejse“. A onda sam čuo ostalih sedam pjesama i prepoznao tu cijelu lepezu raznih i na momente nespojivih uticaja. Što u konačnici daje jedinstven „helem nejse“ zvuk.

Kada čujete „Zaboravio“ na primjer to može da vam djeluje kao „S.A.R.S.“, ali samo dok vas „Helem nejse“ ne uvuče u svoju priču. I onda se prepustite pjesmi. A „Zaboravio“ je, po mom skromnom mišljenju, najsnažniji trenutak albuma. Pjesma koja i jeste ljubavna, ali je i puno više od toga. Kao i cijeli album, uostalom.

To je meni najveći kvalitet albuma „Gluten tag“. To što je obezvrijedio onu vladajuću podjelu na angažovane i ljubavne pjesme. Kod „Helem nejse“ ta podjela ne postoji. U njihovim pjesmama naći ćeš i jedno i drugo. Ovisno o trenutku u kojem ih slušaš ili o raspoloženju u kojem se tada nalaziš. I sve je nekako opuštena, nekakva „lagana zadava“. Baš kao uvodna pjesma albuma. Još jedna od onih posebnih.

Godina je tek počela, a neke opasne estradne face najavljuju svoja nova izdanja tokom ove godine. Zato bi bilo ishitreno i neoprezno tvrditi bilo šta unaprijed. Ali ja ću biti ishitren i neoprezan i jasno ću poručiti da je album „Gluten tag“ ostvarenje koje će sigurno biti među dva – tri najbolja albuma 2020.godine.

One thought on ““Gluten” mi je fakat drag

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s