Naseljavanje planete djetinjstva

Meni su vam knjige kao rijeke. Dok sam bio mlađi skakao sam u brzake sve u želji da što prije dođem do ušća. Samo da bi uskočio u narednu. Ne mogu da kažem da su vremenom postale mirnije, ali ja jesam. Ili sam naprosto imao manje vremena za njih pa sam se niz jednu takvu „rijeku“ spuštao danima. Povremeno bih ušao u nju, osvježio se i odlagao je na policu do narednog susreta. Za sat ili mjesec, svejedno. Neke sam knjige tako čitao i po nekoliko mjeseci. Ali ima onih koje ne dozvoljavaju da ih ignorišeš. Na jednu takvu sam nedavno naletio. Ili da budem precizniji ona je naletila na mene. Kada sam u ruke uzeo roman „Planeta dvorište“ Olivere Balašević i kada sam zakoračio u te brzake nisam mogao da izađem iz nje sve dok nisam stigao do ušća.

Neke užitke čovjek plati neprospavanim noćima. Sram vas bilo, nije to ono što vi odmah pomislite. Do ranih jutarnjih sati nisam mogao ispustiti taj roman iz ruku sve dok nisam stigao do posljednje stranice i uzalud gledao ima li još. Jer trebalo mi je još.

Postoji neka obrnuta proporcija između kvaliteta knjige koju čitam i kvaliteta mojih naočala. Što je knjiga bolja to bi naočale bivaju lošije. Zamagle i zarose i uzalud huknem u njih pa ih prebrišem. Neki kažu da mi kod takvih knjiga zamagle i zarose oči, a nema šanse. Dječaci ne plaču.

Osim kad čitaju ovakve knjige. „Planeta dvorište“ jeste knjiga koju će lakše i potpunije doživjeti žene. Žene svih uzrasta. Ali uprkos tom mom disbalansu hromozoma osjetio sam ovu knjigu. Onako kako je morate doživjeti ako ste ljudsko biće. Ne trvdim da je „Planeta dvorište“ pomogla da uspostavim konekciju sa ženom u meni. Ali siguran sam da je pomogla da se iznova povežem sa djetetom u meni. A kud ćeš više od toga.

Znam da su mnogi pomislili, kad su čuli da je Olivera Balašević objavila autobiografski roman, da će to biti prilika da malo retroaktivno zavire u dom Balaševićevih i inhaliraju tuđi prljavi veš. Odmah da poručim takvima da se ne prihvataju ove knjige. I to ne samo zato što u ovoj knjizi nema ni pomena o tome, nego još više zato što ovo i nije knjiga namjenjena onima koji se hrane tuđom nevoljom i kao prasci uživaju valjajući se u prljavim gaćama. Tuđim.

Ovo je knjiga za one koji, šta god da ih zadesi, ne gube vjeru u ljudsku dobrotu. Ovo je knjiga koja nas natjera da se sjetimo svih nepravdi koje su obilježile naš život. Ali ne nepravdi koje je nama neko nanio. Ne, ovo je prilika da se sjetimo svih nepravdi koje smo mi nekada nekome nanijeli. I da nas zaboli što ih je danas, u najvećem broju slučajeva, nemoguće ispraviti.

Neki pravi, ozbiljan književni kritičar bi primjetio kako je ovo knjiga o odrastanju i upoređivao bi je sa ovom ili onom knjigom slične tematike. Ja nisam kritičar. I imam pravo na vlastiti doživljaj svake knjige neopterećen teorijama i pravilima. Za mene je „Planeta dvorište“ prije jedan fini priručnik za sve one koji ne žele da odrastu. Ili barem ne žele do kraja da odrastu. Ili da se poslužim medicinskim riječnikom, ovo je knjiga koja spriječava da vam artritis zahvati „ono malo duše što je šejtan dao insanu, samo da mu bude teže“.

A možete ovu knjigu doživjeti i kao „kuhar jednog vremena“. Čitajući počinjete osjećati mirise svih tih neizgovorljivih jela koja su se kuhala u „Planeti dvorište“. A nepce postaje radoznalo.

Neki će ovu knjigu uzeti u ruke samo zbog Oliverinog današnjeg prezimena. I tražiti u tim rečenicama njenog supruga. I neće ga naći. Ovo je priča o nekim drugim siluetama koje su obilježile njen život. I ovo je vraćanje dugova. Važnim ljudima. A da li iko od nas postoji ko ne mora vratiti neki takav dug i odgađa to sve dok trenutka dok ne bude prekasno? A možda i priželjkujući da bude prekasno. Zato je za mene ovo prije knjiga Olivere Savić nego Olivere Balašević.

Ne sumnjam da će biti i onih koji će, nemoćni da se odmaknu od vlastite zlobe, tvrditi kako je Oliveri ovu knjigu napisao njen puno slavniji muž. Ja tvrdim da je to nemoguće. Na ovakav način, o jednom ovakvom djetinjstvu, može pisati samo neko ko ga je zaista i proživio. Punica je punica i iz vlastitog iskustva znam da punica može da se jako voli i poštuje, ali Pelku Savić, Oliverinu majku, sa ovoliko ljubavi mogla je predstaviti samo njena vlastita kćerka.

I da vam kažem nešto. Ne poznajem klinca koji u djetinjstvu nije mašta o tome da postane astronaut. I ne poznajem nikoga kome se ta želja i ostvarila. Sad imate priliku. Ova knjiga je i svemirski brod i vremeplov i uđite u nju. Sigurno će vam pomoći da stignete na tu neistraženu planetu. Planetu nekog vašeg djetinjstva i nekog vašeg dvorišta.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s