Prinudna izloacija u kojoj se nalazimo mnoge je natjerala da konačno urade neke stvari koje odavno namjeravaju. Da pročitaju neke knjige, da pogledaju neke filmove, da se više druže sa porodicom ili da se konačno vrate pjevačkom zanatu. E, ovo posljednje se desilo Almiru Ajanoviću koji nema novi album još od 2008.godine i koji se u posljednjih 12 godina bavio svačim više nego pjevanjem. A svaki naš susret bio je obilježen pričom o tome kako sprema taj povratak. I sad se ipak dešava taj povratak. Sa pjesmom i video spotom „Bio sam ti drag“.

Nije to baš posve nova pjesma, a ja i nemam baš običaj da pišem o tome da je neko snimio video spot, ako i pjesma nije nova, ali u ovom slučaju ću napraviti izuzetak. Zato što bi to mogao zaista biti njegov povratak na scenu. U onaj prostor u kom se nalaze nepretnciozni autori i izvođači čija je osnovna ambicija da prave neke pitke pjesme uz koje će slušateljima biti prijatno. I koje će ih možda podsjetiti i na neke vlastite emotivne lomove. Kao što to čini „Bio sam ti drag“.

Dozvolite da ovo bude i nek posve privatna priča. Almira sam upoznao nešto pred rat kao dječaka od nekih 15 – 16 godina. Predvodio je tada generacijski sastav „Staklena zvona“. A kako je živio u mom komšiluku neminovno je bilo da ih zapazim. I napišem nešto o njima. Pogotovo njega je bilo nemoguće ne primjetiti, njega sa pravom grivom na koju je, s pravom, bio ponosan i nastojanjem da mu glas dodatno „pukne“ ne bi li dobio tu „hrapavu“ notu i zvučao zrelije. I ne bi li se tako još malo primakao svom neskrivenom uzoru Mladenu Vojičiću. Sjećam se kakvu je nervozu osjećao kad je Tifa najavio da će doći na jedan od njihovih koncerata.

Nije im se desilo puno koncerata. Zvuk haubica nadjačao je njihove gitare i kada je počeo rat prestala su „Staklena zvona“. Barem privremeno. Još uvijek maloljetan Almir se zatekao u Švedskoj dok su majka i stariji brat ostali u Sarajevu. Na početku rata poginuo je njegov brat Sanel, a on je tek mnogo kasnije saznao za njegovu smrt. I odbolovao je. Kroz pjesme.

I u Švedskoj je, sa nekom drugom ekipom, obnovio „Staklena zvona“. I svirao i svirao i svirao. I usput pravio pjesme. I maštao o prilici da ih predstavi u svojoj zemlji. I kada je, početkom novog milenija, počeo redovno dolaziti u Sarajevo i svoju Vogošću te dolaske je koristio da ponešto predstavi ovdašnjoj publici. Već prilikom prvog takvog dolaska pojavio mi se na vratima kancelarije i nastavljeno je to naše druženje, nikad do kraja izdefinisano, ali neprekinuto. Druženje koje je meni jako prijalo, a osjećao sam kako i on u meni nalazi i nešto više od prijatelja. Moguće i neki muški uzor koji mu je u onim nježnim godinama odrastanja nedostajao. I spot za prvu pjesmu koju je  ovde predstavio publici, pjesmu „Dođi“ snimao je u mom stanu.

Sve one bolne pjesme pune čežnje nastajale daleko od doma skupio je na debi albumu „Moja duša bosanska“ objavljenom 2004.godine. Vrlo ozbiljno je pristupio tom projektu. Radio ga je sa muzičarima neupitnog renomea, a dobar dio pjesama je dobio i svoju video prezentaciju.

U Švedskoj je savladao vještinu rada u studiju i imao svoj tonski studio. Otvorio je ispostavu tog studija i u Sarajevu. I polako pripremao drugi album. Ponešto sam i sam sarađivao na tom albumu, uglavnom kao tekstopisac i bilo mi je drago kad se pojavio pod nazivom „Ako je suđeno“. I ako je prvi album bio emotivna ispovijest, ovaj drugi je bio pažljivo rađena i zanatski ispolirana zbirka pjesama.

Pred promociju albuma, sjećam se, zajednički smo uradili tekst na melodiju naše himne i prijavili se na tada aktuelni konkurs. Jedan jedini put je himna izvedena sa tim tekstom, na promociji albuma „Ako je suđeno da“. Očito nije bilo suđeno.

Nije bilo suđeno ni da Almir nastavi pjevačku karijeru. Ni kao Don Almir ni kao Almir Ajanović. Tu i tamo desio bi se neki singl, ali rjeđe nego što bi se Almir pojavljivao u medijima zbog nekih vanmuzičkih zbivanja. U međuvremenu je ispunio sebi veliku želju da predstavlja Bosnu na „Eurosongu“ kao autor.

Po inerciji sam nastavio da ga nagovaram da se vrati pjevanju i sam sve manje vjerujući u taj povratak. Čak smo i radili neke pjesme. Neke od njih su i snimljene, ali nekako njemu samo sve to nije bilo dovoljno dobro da se vrati. A što duže izbivaš to ti treba nešto sve moćnije za povratak. S tim, da ako mene pitate, ima sasvim dovoljno jako dobrih pjesama da ne bi imao čega da se stidi kad bi se odlučio na treći album.

Možda je „Bio sam ti drag“ najava toga. I način da potvrdi da nam nije samo bio drag nego da je to i ostao.