Da me neko nagovori da se i ja igram demokratije kako to čini dobar dio mojih sunarodnjaka najradije bih odnekud iz pozadine povikao „Ispravka krivog navoda!“. Zbog čega? Zbog novog romana Dr. Karajlića, odnosno zbog drugog dijela njegove sage „Solunska 28“.

U čemu je problem? U Doktoru Karajliću. Neprimjereno je, pa čak i nepošteno da taj roman bude potpisan njegovim imenom. Iako formalno pravno Nenad Janković ima pravo na taj pseudonim, iako sam siguran da to ime na koricama njemu donosi znatno veću prodaju nego ime iz lične karte, to naprosto nije napisao Nele. Doktor Karajlić nema nikakve veze sa ovim romanom. Sa romanom pisanom na ekavici i romanom koji za glavni lik ima Beograd. To nije Karajlićeva priča koliko god se njegov imenjak Janković upinjao da postane njegova.

Da je ovaj roman potpisao kao Nenad Janković meni bi posve razumljiv bio taj njegov očajnički pokušaj da pronađe sebi korjene negdje duboko ispod beogradskog asfalta, e ne bi li ga beogradska čaršija barem dijelom prihvatila onako kako ga je prihvatala nekada sarajevska.

Samo što je ta beogradska čaršija, bez obzira na sve priče o njenom nikad dokazanom kosmopolitizmu, neko ko ne prihvata baš lako dođoše, priječane ili kako su sve nazivali one koji bi sa prtljagom punim gorčine prema onom ranijem i punim snishodljivosti prema ovom novom pokušali da postanu ravnopravni dio te iste čaršije.

Nenad Janković je, u najboljem slučaju dobacio do statusa zabavnog rođaka iz provincije, dežurnog klovna na porodičnim okupljanjima. Onog kojeg diskretno zamole da se udalji od stola i ode sa ženama i djecom u drugu sobu onog trenutka kad ozbiljni domaćini počnu da pretresaju ozbiljne teme.

Uglavnom, nakon dvadeset i osam beogradskih godina (od kojih sve nisu ni bile beogradske) Nele je povjerovao da može da piše sagu o Beogradu pišući sagu o svojoj familiji – Jankovićima. I to na takav način da nema nikakvu obavezu da dokazuje dubinu tih svojih stvarnih ili tek namaštanih korijena.

Da je ovo film režirao bi ga Emir Kusturica sa svim onim njegovim izletima u nadrealno i sa mnoštvom pirotehničkih efekata. Samo što ni Kusturica ne bi sebi dozvolio onako melodramatičan kraj kakav je napravio Nele. Sa obaveznom dozom religijske alegorije. Dobro, to bi se već moglo očekivati i od Nemanje.

Ako nekoga zanima o čemu zapravo govori nastavak „Solunske 28“ da kažem da je priča smještena u period od bombardovanja beograda na Vaskrs 6. aprila 1941.godine, pa do kraja Drugog svjetskog rata. I kroz priču o te četiri godine provlači i politiku i mistiku i ljubav i ludilo i iznevjereno prijateljstvo.

Sad, pišući o tom iznevjerenom prijateljstvu Nele je, barem meni, napisao najzanimljivije i najiskrenije stranice ove knjige. Kažem da ja to tako doživljavam, a lako je moguće da uopšte nisam u pravu i da sam pročitao nešto što on nije imao namjeru napisati.

Kada čitam kako sa sa apsolutnim pouzdanjem piše o Dabetiću i Laciju, dvojici prijatelja i muzičara koji su vrhunske kreacije pružali samo dok su bili zajedno i koji su iznevjerili jedan drugog da bi spasili jedan drugog (svako na svoj način) naprosto ne mogu da se otmem utisku da je na tim stranicama (moguće sasvim nesvjesno) Nele ispričao priču o sebi i Seji Sexonu. Onako kako je on vidi i onako kako bi htio da ostane zapisana za vječnost.

Vjerujem kako bi on žestoko opovrgao svaku naznaku takve mogućnosti. Ne sumnjam da bi, ako bi tako postupio bez ostatka vjerovao da s punim pravom takve ideje opovrgava. Nebitno. Ljepota svake napisane rečenice i jeste u tome što je svako od nas može tumačiti na svoj način. A ja sam odabrao da te pasuse tumačim na ovakav način. Da ih tumačim tako da je nešto pametnije i jače od njega uspjelo da mu tokom procesa pisanja pošalje poruku da mu nije svejedno.

A možda i neko nakon čitanja ovoga što sam ja napisao poželi da ispravi krivi navod.