Nema nikakve dileme oko toga da je Amira Medunjanin u svaki žanr kojeg bi se dohvatila, u svaku pjesmu koju bi otpjevala unosila popriličan dio sebe same. Nikada to nije bio samo zanat. Ali, čini se da je sa pjesmama otpjevanim na novom albumu “For Him and Her” otišla još i dalje.

Nije to samo poštovanje koje vrhunski interpretator jedne generaciji ukazuje interpretatorima neke prethodne. Ima i toga, naravno, ali ne samo toga. Kada slušate pjesme na novom albumu vi naprosto čujete koliko te pjesme Amiri znače. I onda se više ne pitate zašto je htjela na ovakav način da se pokloni Silvani Armenulić i Tomi Zdravkoviću, a nama da pokloni nove i nevjerovatne verzije njihovih evergreena. Ne pitate se jer vam je sve jasno dok je slušate.

Postoje stvari koje naprosto morate napraviti i vjerujem da je ovaj album jedna od onih koje je Amira morala napraviti da pronađe i svoj vlastiti emotivni, ali i stvaralački mir. Najavljivala je ona dosta dugo ovu ploču i jeste to meni zvučalo kao ideja zanimljivo, ali nisam znao da će baš ovako da zazvuči kad se jednom realizuje.

Mislim da nije slučajno za otvaranje albuma izabrana pjesma “Svirajte mi tiho, tiše”. Jer Amira i njena ekipa nam sviraju i pjevaju tiho, na uvce, onako kako se nekada pjevalo u kafanama pa si imao utisak da su oni koji ti pjevaju i sviraju tu samo za tebe i za tvoj jad. Da su neka vrsta anđela na uslovnoj slobodi i sa zadatkom da tvom dertu poklone zvuk. I uspijevali su u tome.

E, u tome sada uspijeva Amira Medunjanin sa svojom ekipom. A kakva je to ekipa, dedo dragi. Stari, dragi i nezaobilazni Amirin Saradnik Bojan Zulfikarpašić, pa Mustafa Šantić dobri duh prvog dijela njene karijere. A onda i basista Ukrajinac Shyrkhan Agabeyll koji je donio dah jednog drugog podneblja, a da ne naruši osnovnu atmosferu pjesama. Tu su još gitarista Predrag Vasić, Ismail Lumanovski čiji se klarinet na momente “natpjevava” sa Amirom, zatim i trubač Pantelis Stolkos i violinista Vladimir Ćurković. Važno je pogoditi ekipu muzičara koja zna šta želiš i zna da ti to isporuči. I da daju još nešto preko toga. Kad slušate ovaj album nemate ni najmanje sumnje da je ovo upravo takva ekipa muzičara.

Sa svojim orkestrom Amira nas vodi kroz pjesme “Svirajte mi tiho, tiše”, “Ja nemam prava nikoga da volim”, “Čekaj me” (koju sam nekad u cijelosti znao recitovati na ruskom), “Šta će mi život”, “Što je tužna tako ova noć”, “Rane moje”, “Kad se voli što se rastaje”, “Srećo moja”, “Danka”, “Dva smo sveta različita”, “Što te večeras nema” da bi se sve okončalo na najbolji mogući način u najemotivnijoj i najintimnijoj verziji pjesme “Umoran sam od života”. A kad to kažem, pri tome mislim i na originalnu verziju. A to već nešto znači, zar ne?

Ovim albumom Amira Medunjanin vraća dostojanstvo novokomponovanoj narodnoj muzici. Vraća nas predjelima “folk šansone” kako je Tomino i Silvanino stvaralaštvo lucidno nazvao Petar Popović. Amirin glas je na ovim pjesmama zavodnički, upravo onako vas zavodi kako vas zavodi kobrin ples ispred fakira. Poput tog fakira Amira Medunjanin nas drži hipnotisane pjesmama koje dobro znamo, a sada ih dobijamo upravo onakve kakve moraju biti 2020.godine

I tačno mogu da zamislim Tomu kako za svojim stolom u nebeskoj kafani zovne Silvanu da nešto čuje. Možda im u Amirinoj izvedbi neke od pjesama zvuče baš onako kako su ih oni čuli u svojoj glavi. A ona, onako po skrivećki malo šmrcne i pusti koju suzu. A onda i Toma otčepi svoje dizne i zaplače kako se već plače za kafanskim stolom. Obilno i bez glasa. A nama padnu neke čudne kiše. Čudno mirišu i opijaju vas ako vam koja kapljica zaluta u usta. Zato pazite kako slušate ovaj album. Da i sami ne zalutate. Može biti opasan ako pretjerate sa doziranjem