PZZ ili Partija za zapošljavanje

Ima jedna, prati to što pišem već godinama i povremeno osjeti potrebu da mi ponešto i prokomentira. Pošalje poruku ili mail i povremeno ja čak i uspijem shvatiti šta želi da kaže. Do mene je, evo priznajem da je do mene, da ne biste, ne daj Bože, pomislili da gospođa konfuzno piše.

Uglavnom, reagovala ona i na moj nedavno objavljeni tekst na temu nedostatka demokratskog kapaciteta kod Bosanaca i Hercegovaca i njihove (tih istih Bosanaca i Hercegovaca) sklonosti da dehumaniziraju i popljuju one koji ne misle i ne glasaju poput njih. I kao i većina drugih ona je taj tekst potpuno pogrešno shvatila kao priču “za i protiv SDA”.

Međutim, za razliku od većine drugih ona je bar pošteno priznala da bi bez ikakvih problema glasala za tu istu, njoj omraženu, SDA samo da su joj dali obećani posao. Nisu se dogovorili samo zato što nisu vjerovali jedni drugima pa nije pristala na tu ideološku prostituciju dok ne “plate” unaprijed. Odnosno posao pa glas, a ne glas pa posao kako su oni predlagali. I sve se to dešava u jednom malom mjestu u unutrašnjosti.

Kada sam ostao začuđen njenim rezonovanjem ona se čudila mom čuđenju. U podugačkoj raspravi koja je uslijedila pokušao sam da objasnim da je loše ponašanje jednako loše ponašanje i kad je na našu štetu i kad je u našu korist. To ja tako vidim i tako rezonujem. Ili da budem još jasniji. Ako bih se zgražavao (a treba se zgražavati) nad zapošljavanjem po stranačkim linijama, onda bar ne bih očekivao da privatno iskoristim takvu praksu o kojoj javno govorim da mi se gadi.

Znam da će sada mnogi primjetiti kako je lako meni tako pisati i govoriti kad imam riješeno zaposlenje i to ono, što bi ga rekli – uhljebsko. Da mi je egzistencija ugrožena i da se moram boriti za komad kruha drugu bi ja pjesmu pjevao. Već im sve argumente napamet znam, ali nemojte da vam pjevam. Za vaše dobro.

Hajde da jednom zauvijek to raščistimo. Radio sam svašta u životu. Neke stvari manje uspješno, a neke znatno uspješnije. Neskromno mislim da znam baratati s riječima. Da znam ponešto o tome kako je nastajala i razvijala se popularna muzika na ovim prostorima, na primjer. Ali, kad nije bilo u blizini nikoga ko bi mi platio za tu vrstu poslova radio sam i druge stvari. Bio sam konobar i to prilično loš. Još lošije sam kopao kanale i nosio namještaj. Bio sam nešto bolji u dostavljanju propagandnih letaka.

Prije 22 godine postao sam direktor RTV Vogošća. Samo što to mjesto nisam dobio da bih riješio egzistenciju nego mi je ponuđenu u trenutku kada je dotadašnji direktor iznenada i tragično preminuo. U trenutku kada mi je ponuđeno mjesto direktora bio sam urednik u “Oslobođenju”. Dakle nisam bio nezaposleni simpatizer ili član stranke. Ako nekog zanima nisam bio član niti jedne stranke u tom trenutku i tokom devet godina na tom mjestu nisam postao član niti jedne stranke. Niti je iko time uslovljavao moje direktorovanje. Možda je neko, nećete vjerovati, ali ima i toga, prepoznao da bih ja bio dobro rješenje za tu firmu.

E, to bi morao da bude princip. Da ako ste vlasnik neke firme ili institucije ili upravljate njome i vodite kadrovsku politiku onda zapošljavate ljude procjenjujući koliko će oni koristiti toj firmi ili instituciji. A ne koliko će firma ili institucija koristiti onome ko se zapošljava. To je već vrsta računice koju on sam sa sobom treba da izvede.

Trebalo bi da se budući uposlenici biraju onako kako biramo davaoca usluga kad smo mi kao osobe korisnici. Kao kada birate ljekara ili zubara. Ne zanima vas njegova stranačka pripadnost nego vas zanima stručnost osobe kojoj idete “pod nož”. Kada birate keramičara ili vodoinstalatera je li vam važno ko mu je daidža ili se raspitate koliko su njegovi raniji klijenti zadovoljni?

Zato je posve netačno govoriti o “dobijanju posla”. Primjerenije bi bilo govoriti o “angažovanju radne snage”. Jednako kao što kući angažujete vodoinstalatera. Ne dajete vi njemu posao da ga za nešto nagradite nego ga zovete da vam odradi posao. To je, naravno onako kako bi trebalo.

U praksi je puno drugačije. U praksi svako očekuje da “dobije”. I to ne posao nego zaposlenje. Rad ga ne zanima nego samo status. I onda nudi svoje usluge na tržištu. Ali ne tržištu rada nego na ideološkom tržištu. Ko mi da posao kakav očekujem za njega ću da glasam. Ali pazite, ne traži se u ovoj zemlji “posao koji znam raditi”, niti “posao u skladu sa mojim kvalifikacijama”. Nema šanse. Ovde se traži posao kakav se očekuje. Ovde će se mnogi uvrijediti ako im ponudite posao u skladu sa njihovim kvalifikacijama. Pusti ti, brate ono što sam ja završio. Ima li šta u “Telekomu” ili bar da budem vozač kakvom ministru ili portir u općini.

A kada poslodavci zatraže radnike sa biroa ispadne da neki nisu u zemlji, da drugi rade na crno, da je trećima teško rano ustajati. Ne govorim ovo napamet. Jedna vogošćanska (državna) firma je tražila značajan broj uposlenika metalske struke. Bilo ih je devedeset i nešto na birou. Ni trećina ih uopće nije otišla na razgovor da vidi kakvi su uslovi. Od te trećine dvije trećine se više nikad nisu pojavili. Na kraju su zaposlili pet ljudi od kojih su nakon dvije sedmice dvojica prestali da dolaze.

Sad će neko drugi da kaže “Hajde ti, Amire u fabričku halu pa radi”. Neću vam objašnjavati da je to posao za koji su ti ljudi stekli kvalifikaciju i nisu se dalje školovali. Šta drugo oni znaju raditi? Ne, to bi bilo prejednostavno objašnjenje. Daću vam drugi primjer. Jedna firma (opet u Vogošći) tražila je prošle godine diplomiranog ekonomisti i diplomiranog pravnika da ih zaposle kao pripravnike. Pouzdano znam da konkurs nije bio namješten. Samo što se na njega niko nije javio. Pa čak ni ona djevojka koja po društvenim mrežama pokazivala sve odbijenice koje je dobila, a bila je najbolji student. Garantujem joj da u toj firmi ne bi dobila odbijenicu.

Ali, odoh ja od teme. Svjestan sam ja da posao nekad nije tako jednostavno naći. Imam primjere u bližoj i daljoj familiji. Nisu nas učili kako da se ponašamo na tržištu rada kada prodajemo svoje kompetencije. A sada smo svi na tržištu. Na tržištu na kojem oni nekompetentni možda i mogu zahvaljujući porodičnim i stranačkim vezama doći u priliku da rade poslove kojima nisu dorasli. Ali istovremeno i na tržištu koje neće dozvoliti da neko ko vrhunski radi svoj posao ne dobije priliku. Jer lakše je dobrom radniku naći poslodavca nego što je poslodavcu naći dobrog radnika.

I kad sve ovo što sam napisao saberem i oduzmem shvatam da bi na predstojećim (a i svakim narednim) izborima najviše šanse imala stranka koja bi otvoreno najavila da će pootpuštati iz javne službe sve one koji nisu “njihovi”, a sve “svoje” pozapošljavati. Takva stranka bi, sasvim sigurno, nadmoćno pobijedila.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s