Sjećate li se onih natpisa na majicama koji su kvaziduhovito poručivali “nisam ginekolog, ali mogu pogledati”? Zašto mi to baš sada pada na pamet? Pa zato što nisam ni ja filmski kritičar, ali volim pogledati dobar film, a ponekad ponešto o njemu i napisati unaprijed se izvinjavajući kolegama kojima je to profesija.

Dakle, laik sam, ali kao takav predstavljam i neki prosjek i presjek publike kojoj film treba da se dopadne ili ne. Za sve one koji još nisu pogledali film “Koncentriši se, baba” kojim je otvoren ovogodišnji online Sarajevo film festival mogu samo da topolo preporučim da to učine.

Nije to sigurno najbolji bosanskohercegovački film svih vremena. Nije, vjerovatno ni najbolji film Pjera Žalice, ali sigurno nakon gledanja ovog filma nećete se osjećati kao da ste bacili sat i po svoga života. Film je zabavan gdje treba biti zabavan i gorak tamo gdje gorčine mora biti.

Odmah da znate da se ne radi o nekoj visokobudžetnoj produkciji i spektaklu. Atmosfera je kamerna, intimna, sve se odvija u jednoj kući negdje ponad Sarajeva pred sami početak rata. Moj utisak nakon odgledanog filma bio je da bi se ova priča sasvim lijepo mogla prenijeti i u pozorište.

Zato što je ovo film utemeljen na dijalozima kroz koje otkrivamo čudne, zamršene i nekad posve ambivalentne odnose među glavnim likovima. “Koncentriši se, baba” obiluje rečenicama koje će sigurno ući u svakodnevni riječnik Sarajeva onako kako se već citiraju rečenice iz nekih domaćih kultnih filmova.

Film je prepun simbola, povremeno i previše očitih simbola. Svakome je nakon petnaestak minuta jasno da baba na samrti predstavlja umiruću Jugoslaviju, a nasljednici koji se okupljaju oko samrtničke postelje u nastojanju da promijene ili sačuvaju testament predstavljaju, pogađate, tadašnje republike koje su, jedna po jedna, proglašavale samostalnost. I, pogađate, samo bračni par koji očito simbolizira Bosnu i Hercegovinu istinski žali za umirućom.

Kažem, simboli su na momente preočiti, ali tako to valjda mora ako film ima ambiciju da se obrati onoj njaširoj publici, onoj koja nema ni volje ni vremena da iščitava rediteljske i scenarističke finese. Pa šta? Nije li savršenstvo u jednostavnosti.

Glumačka postava je vrhunska i maestralne role su pružili Emir Hadžihafizbegović, Jasna Žalica i Izudin Bajrović. Ali, po mom skromnom mišljenju Jadranka Đokić je svoju epizodu izbrusila tako filigranski da se ovdašnjoj publici predstavila kao vrhunski umjetnik koji zaslužuje da sa sebe skine hipoteku “Naše male klinike”.

Kada nemate veliki budžet, kada se sve dešava u jednom prostoru, onda zaista morate biti vrhunski majstor da to ne postane, nakon izvjesnog vremena, vizuelno dosadno. Žalica je uspio prevazići tu opasnost sigurnom režijom, a nema sumnje da je tome doprinjela i vrhunska montaža Reginalda Šimeka.

A sve i da nije sve to tako (a jeste) kada živite u zemlji u kojoj se godišnje snimi jedan ili nijedan film onda je pojava ovakvog ostvarenja razlog za slavlje i ne vidim potrebu za nekim pretjeranim seciranjem jednog nepretencioznog filmskog ostvarenja. Takvo seciranje bi samo moglo obeshrabriti druge koji imaju namjeru da s malo para postignu što više.

Film “Koncentriši se, baba” ne traži neku posebnu koncentraciju od gledaoca, ali traži gledaoca koji će se otvoriti za jedno opušteno druženje sa pristojnim filmom bez velikih ambicija.