Svih 35 godina koliko pišem o muzici svjedok sam kako svako malo neko upita mogu li naši muzičari napraviti značajan iskorak ka svjetskoj sceni. Bio sam pažljiv u tim odgovorima, dobro se čuvajući da ne podgrijavam nerealni optimizam, ali niti ne zatvarajući vrata za mogućnost otkrivanja našeg autentičnog zvuka svjetskim muzičkim sladokuscima.

I sad se pokazalo da može. Damir Imamović je sa svojim posljednjim albumom naprosto pobrao nekoliko značajnih svjetskih nagrada o kojima smo do sada mogli samo sanjati.

Već je dobio nagradu Udruženja njemačkih kritičara (što je njemački pandan čuvenoj nagradu “Grammy”), a ovih dana je stigla vijest da je njegov album proglašen najboljim evropskim albumom u world music žanru.

Mi, kakvi već jesmo, poslovično skeptični i spremni da se poseremo po svemu našem sigurno ćemo početi tražiti razloge zbog kojih bismo mogli osporiti ovaj uspijeh. A ko traži taj će i da nađe. Ali to neće promijeniti činjenicu da sevdalinka polako zauzima zasluženo mjesto u svjetskoj muzičkoj tradiciji.

A samo prije deset godina čak je i sam Damir Imamović sa dosta sumnje gledao na tu mogućnost. Sjećam se jedne situacije iz 2010.godine kada je izašao njegov tada aktuelni album “Damir Imamović”. Gostovao mi je u radijskoj emisiji koju sam tada vodio i desila se jedna nevjerovatna i lijepa stvar.

Naime, javi se nama jedna slušateljka iz Sietla i podijeli s nama tu neobičnu situaciju. Slušala je ona emisiju, slušala Damira i šta govori i kako pjeva i, povučena nostalgijom, pojačala zvuk. I ubrzo čuje kucanje na vratima. Otvori, kad tamo stoji komšija. Amerikanac, što je vrlo bitno za ovu priču. Pita nju taj njen komšija da li se iz njenog stana čuje radio.

Malo se ona, pravo da vam kažem i prepala. Mislila je da je lik došao da se žali na preglasnu muziku i počela da se izvinjava. A onda se komšija nasmiješio i rekao “Ne, ne, nisam zbog toga tu. Ja pojma nemam o čemu taj tip pjeva, ali ja osjećam tu muziku i ja moram nabaviti njegov CD.”

Nemam pojma da li je nabavio Damirov CD, ali znam da ga je junakinja naše priče pozvala da zajedno do kraja odslušaju emisiju. Kada nam je sve to ispričala to me ponukalo da upitam Damira da li misli da sevdalinka može postati svjetski zanimljiva priča onako kako je fado postao, na primjer.

Bio je dosta skeptičan po tom pitanju. Objašnjavao mi je kako je sa Balkana samo romska muzika uspjela da se probije zbog energije i neukrotivog ritma koji je nudila. Sevdalinka je nešto drugo, govorio je, za potpuni doživljaj sevdaha nužno je i da slušalac ima strpljenja.

Ne znam za slušaoce, ali dobro je da je Damir imao strpljenja i još deset godina stvarao preduslove da sevdalinku predstavi probirljivom svijetu. I kada je uspio da ih upozna, sevdalinku i svijet, desila se ljubav na prvi pogled. A onda se dese i nagrade. Nagrade čijeg značaja još nismo potpuno svjesni i čijem dobijanju kao društvo i nismo baš mnogo doprinjeli. I za Damira i za sevdalinku najbolje je da se i dalje ne petljamo. Čestitajmo Damiru od srca i pokušajmo da mu što manje smetamo.