Nedavno sam doživio nevjerovatnu čast i priznanje kada mi je Ismet Nuno Arnautalić poslao svoju knjigu „Priče o muzici, Indexima i prijateljstvu“. Puno je već i kada jedna takva veličina zna za vaše postojanje, a kamo li kad još želi i da čuje šta mislite o onome što je napisao.

Ne volim knjige čitati u elektronskom obliku, ali za ovu sam morao napraviti izuzetak. Sama najava da je Nuno piše morala je značiti puno svakome ko želi da se sačuva živom priča o sarajevskoj muzičkoj sceni. Napisano je nekoliko vrijednih knjiga o „Indexima“, a evo nedavno premijerno prikazan i film o njima, ali koliko god autori bili sistematični i dobronamjerni nešto će uvijek nedostajati kada pokušaju uhvatiti bit tog vremena u kojem su „Indexi“ nastajali i postajali veliki.

Tu priču mora ispričati neko iz prve ruke. Neko ko je bio i svjedok i učesnik. Neko poput Ismeta Nune Arnautalića. I on je tu priču upravo tako ispričao. Nepretenciozno, lagano i bez ambicije da ponavlja neka opšta mjesta. Ostavio nam je da sve ono što možemo naći u ranijim publikacijama tamo i tražimo. A sebi je dao zadatak da nam ponudi nešto više i nešto drugačije.

I moram da kažem da naslov savršeno odgovara onome što ćete naći u ovoj knjizi. To su vinjete o vremenima i ljudima sačuvane u posljednji, ali zaista posljednji trenutak. Da ih nije sačuvao Nuno u ovakvom obliku pitanje je da li bi ikad bile zabilježene i sačuvane.

I kada kaže da su to priče o muzici, o „Indexima“ i o prijateljstvu on nam vrlo jasno poručuje da su, u vremenu o kojem piše te tri stvari bile neodvojive. Da su se preplitale i nikada nisi mogao posve precizno naznačiti gdje prestaje priča o muzici kao takvoj, a počinje priča o „Indexima“. Kao što je nemoguće i o muzici i o „Indexima“ tog vremena pričati, a da to istovremeno ne bude priča o prijateljstvima. O onim velikim prijateljstvima o kakvima su pisane knjige i stvarane legende.

Zato ne čudi da za vremenski okvir svoje priče Nuno Arnautalić uzima šestu deceniju prošloga vijeka. Od momenta kada je sa Šefkom Akšamijom odlučio da formira „Indexe“ pa do njegovog napuštanja ove grupe radi odlaska u vojsku krajem 1969.godine.

Nakon toga i muzika je evoluirala, pretvarala se sve više u posao, a sve manje u ljubav. Prijateljstvo više nije bila ona temeljna potka oko koje bi se širilo tkanje jednog benda. Što ne znači da nije bilo i godinama koje su uslijedile lijepih prijateljstava i lijepe muzike. Ali to je priča koju će morati neko drugi ispričati.

Ismet Nuno Arnautalić je otplatio svoj dug. Dao nam je knjigu koju mogu čitati i dobri poznavaoci „Indexa“, kao i pripadnici neke nove generacije koji tek ponešto znaju o njima. Takvima će ove priče zagolicati maštu i natjerati ih da malo pažljivije poslušaju opus ove grupe i potrude se da saznaju što više o njima.

Poznavaocima i onima koji se smatraju poznavaocima ova knjiga će popuniti neke praznine u hronologiji „Indexa“, a i pomoći da redefiniraju odnose unutar benda.

Ipak, ako mi je dozvoljeno da dam neki svoj sud o ovom djelu onda moram primjetiti kako će ova knjiga najviše značiti savremenicima perioda o kojem Nuno piše. Za njih će biti više od knjige. Za njih će biti neka vrsta vremeplova koji će im pomoći da se vrate muzici koja im je mnogo značila i prijateljstvima koja su im još više značila. I, naravno „Indexima“ kao neprevaziđenom simbolu jednog grada i jednog vremena.