Neke junake svog djetinjstva kasnije sam upoznavao i lično. Neki su me razočarali, a neki, poput Brane Likića, su me natjerali da pomislim da su mi trebali biti još i draži. Bio je sami početak osamdesetih kad sam kao sedamnaestogodišnjak nabavio tada aktuelni album grupe “Rezonansa” nazvan “Prolaz, molim!”. I dobro je da sam baš s tim albumom počeo da slušam “Rezonansu” i stvaralački opus Brane Likića. I dan danas to smatram najboljim albumom “Rezonanse” i pločom koja je uspjela demonstrirati svu raskoš i raznolikost njihovog i njegovog stvaralaštva. I zainteresovati me za isto.

Nažalost, diskografski su premalo ostavili iza sebe. Barem kvantitativno gledano. Ali moralo je biti tako jer Brano je krenuo nekim drugim stazama. Otvorio je taj svoj čuveni studio “BLAP” i zahvaljujući baš tom studiju danas imamo mogućnost da čujemo neke velike pjesme i neke velike albume, a neka još veća imena su tada dobila onaj ključni poticaj da nastave da se bave muzikom. I na našu, a još više na njihovu radost.

Nema više tog studija u obliku u kakvom smo ga poznavali, ali kada si rođeni muzičar ne možeš prestati da se baviš muzikom. Ako čak i odlučiš da prestaneš ona ne odustaje od tebe, neprekidno provocira onaj živac u tebi u kojem je smješten talenat i moraš da nastaviš. Ako si pošten sam prema sebi.

Brano Likić na svu sreću jeste i, iz godine u godinu, sada dobijamo njegove nove radove. Pod njegovim vlastitim imenom, ali uz podršku brojnih kolega i prijatelja čija imena garantuju kvalitet onoga što se radi. Tako se nedavno pojavio album “Putovanje” i nastavio Braninu novu muzičku priču.

Kao i prethodnih nekoliko albuma “Putovanje” je zamišljeno kao zbirka pjesama koje treba znati slušati. To je album pravljen za one koji znaju podesiti svoje uho na one najfinije frekvencije da bi uočili filigransku igru melodija i ritmova tamo gdje nenaviklo uho čuje uglavnom jedno te isto.

Ali tako je to kad si toliko toga već ostavio iza sebe da ne moraš više da razmišljaš kako će ti pjesma proći na top listama ili koliko će pregleda imati. Tako je to kad imaš rijetku privilegiju da praviš albume onako kako sam misliš da treba da zvuče. A onda tako dobro zazvuče i onima koji ih slušaju. “Putovanje” je od onih albuma kojima treba pružiti priliku da ih čujete. I to bar nekoliko puta. A onda će da vas oduševe ili ćete naprosto shvatiti da im niste dorasli.

Tih petnaest pjesama nose atmosferu melanholije protkane zlatnim nitima sjećanja. Nose pečat iskustva. I to ne samo iskustva Brane kao kompozitora, aranžera i povremeno tekstopisca, nego i iskustva svih njegovih saradnika. A nakupilo se tu iskustava i iskustava koje su u pjesme pretočili Arsen Dedić, Abdulah Sidran, Nedžad Begović, Branko Vlačić, Ferida Duraković, Duško Trifunović, Draško Sikimić, Sergej Ćuk, Ranko Slijepčević i Dobrica Cesarić.

I letimični pogled na ova imena među kojima se izdvajaju i neki priznati pjesnici govori koliko je pri radu na albumu “Putovanje” Brani bilo važno da ono što pjeva ima i smisla i ljepote. Tekst tu nije bio tek “ortopedsko pomagalo muzici”. Ako ništa drugo na ovaj način je Brano Likić dao sebi u zadatak da neke prekrasne stihove, uz pomoć muzike, predstavi i onima kojima čitanje poezije nije baš omiljeni sport.

A on svoje putovanje nastavlja. Neumorno. Pišući i za sebe i za druge. Pišući knjige koje bi trebale sačuvati svjedočenja o jednom vremenu za koje znamo samo iz legendi. Pripremajući akustičarske festivale za koje vjeruje da bi mogli vratiti dignitet jednom žanru. I praveći albume poput “Putovanja”. To putovanje jeste njegovo putovanje, ali ne smeta mu da i vi krenete sa njim. I nemojte biti lijeni pa da propustite ovo jedinstveno iskustvo.