Dalai Lama i kovid – 19

Od početka pandemije pa do danas svako ko je obolio nije odolio a da javnost detaljno ne obavijesti o toku svoje bolesti. Kao da ti se bolest ni ne pika, ako to nisi podijelio po društvenim mrežama i medijima. E, budući da ni ja ne bih da mi neko uskrati pravo na “covid – spomenicu” dozvolite da vam prenesem neka svoja iskustva o tome šta mi je bilo najgore u ovih šest dana koliko sam u samoizolaciji. I koliko imam simptome i bolujem.

Da se ne ponavljam oko onoga što su vam već svi pričali, o tome kako se ne može disati, kako bolest dolazi i odlazi u naletima, kako si u jednom trenutku sasvim dobro, a u narednom “vapiš smrt spasenja” što bi rekao pjesnik.

Meni je posebno gadan iscjepkan san. Ta nemogućnost da se čvrsto zaspi i da to potraje. Tokom vremena u kojem bolujete od covida – 19 spavanje vam je isto kao i disanje. Plitko i kratko. I kad odnekud osjetiš da se san primiče nastojiš svim silama da tu plahu životinjicu ne prepadneš. Neka se primi.

Sinoć ja tako ležim u onom paperjastom stanju kad još nisi potonuo u san, ali se za javu jedva držiš noktima. Svaki čas ću da potonem u to blaženo nebivanje. Nekim ćoškom svijesti pomislim kako je vala i vrijeme jer je već prelomila i ponoć. I samo što se ne pustim u naručje boga Morpheusa polusan mi presjeće onaj oštar zvuk sa mobitela koji nas obavještava da nam je neko poslao poruku.

Kao svako razumno biće sam sebi kažem da ću to pogledati ujutro. Nije šećer pao u vodu. Ali čovjek nije samo razumno biće. Čovjek je i radoznalo biće. San je razbijen. Pitanja naviru. Možda je nešto važno? Možda je nešto što ne može čekati? Šta ako se nekome nešto desilo i očekuje moju pomoć? Znam ja da je to malo vjerovatno, ali sigurno ste i sami primjetili da ono što pri danjem svjetlu izgleda posve nevjerovatno postaje u gluho doba puno vjerovatnije.

Jasno vam je šta se desilo. Uzdahnem. Ustanem. Napipam naočale. Nađem mobitel i provjerim o čemu se radi. I, mada to inače ne radim, protisnem psovku kroz zube. Poruka je stigla od jedne dame u zrelim, mislim dobro zrelim godinama, toliko zrelim godinama da ja za nju djelujem kao pionir. Gospođa prema svom običaju šalje nekakav video link. Kako disati da ne dobiješ koronu. Ili nešto slično.

Da vam malo pojasnim. Žena me prati poput neke državne obavještajne službe i svako malo mi nešto pošalje. Ali nikad, baš nikad, nije napisala ni jedno jedino slovo u tim porukama. To su samo bili nekakvi linkovi. Uredno bih ja nju svaki put upozorio da mene to ne zanima, da mi takve stvari ne šalje u inbox i da mi se javlja samo ako ima sama nešto da napiše.

Znači, jedno dvadeset i dva žuta kartona i trideset i sedam dosuđenih ličnih i ništa. I kad te usred zajebane bolesti pogodi takvom porukom stvarno moraš imati strpljenje Dalai Lame da je ne blokiraš. Ja nemam strpljenje Dalai Lame.

Spucam blok s merakom i pustim vodu. I, nećete vjerovati, ali zaspim kao mala beba. Eto kako čovjeku malo treba. Uklanjanje ljudi koji vas nerviraju pomaže i protiv korone. Možda će me korona na kraju i savladati. Lako moguće. Ali ako i ne savladam virus korone barem sam savladao onaj drugi virus koji mi, vjerujte djeluje nekada i opasniji od ovoga kojim nas plaše.

One thought on “Dalai Lama i kovid – 19

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s