Nekako u isto vrijeme kada sam ja objavio svoj prvi novinski tekst za koji sam bio plaćen, “Crvena jabuka” je objavila svoj prvi album. Bilo je to prije skoro trideset i pet godina. Već treći moj tekst bio je veliki intervju sa njima, a njima je to bio prvi veliki intervju za jedan specijalizirani muzički magazin. Zašto vam sve ovo pričam? Pa samo da naglasim da mi “Crvana jabuka” nikad nije bila i nikad nije ni mogla biti samo još jedan bend na sceni. U bilo kojem obliku da se pojavljivala. I zato ne želim da se uključujem u sve one polemike je li to “Crvena jabuka” i imaju li uopće pravo izvoditi sve one pjesme iz prvog dijela karijere. To je pitanje za stručnjake za autorska prava pa im prepustimo da se bave time. Što se mene tiče sa zadovoljstvom sam očekivao svaki novi album “Crvene jabuke”.

Zadovoljstvo je bivalo manje ili veće nakon što bih preslušao taj novi album, ali nisam odustajao od njih. I uglavnom se isplatilo. Pogotovo, ako se osvrnem na novi album “Tvrđava”. Zbirka lijepih pjesama za koje sigurno mogu reći da su pisane namjenski za “Crvenu jabuku” ili čak i ako nisu onda su birane pjesme koje u potpunosti korespondiraju sa onim što “Jabuka” jeste. Moguće da je tome doprinjela i činjenica da je Dražen Žerić koautor svih aranžmana na albumu. A najljepše od svega je što čovjek dok sluša ovaj album ima utisak da su radili pjesme onako kako se njima dopadalo da zvuče, a ne onako kako su ih “stručnjaci” uvjeravali da bi najlakše prošle na tržištu.

Omot albuma je parafraza prethodnog albuma “Nocturno”. Urađen minimalistički i u skladu sa Žerinom odlukom da nakon smrti Davora Papića njihovog dugogodišnjeg dizajnera njihovi amoti budu krajnje diskretni. Davor je čak dobio i pjesmu na ovom albumu. I to jednu od najljepših pjesama nazvanu “Nebesko platno”. Pjesma je zapravo o cijeloj jednoj plejadi ljudi koji su zaštitni znak Sarajeva, a nisu više sa nama.

Većinski autor na ovom albumu je Mirko Šenkovski Geronimo, autor čije ime već postaje garancija hit statusa pjesme koju vam ponudi. On je već radio sa “Jabukom” na nekoliko prethodnih albuma i to se pokazalo kao vrlo uspješno. Dražen Žerić je odavno shvatio da on sam ne može autorski odgovoriti zahtjevima “Crvene jabuke” i uvijek je morao imati uz sebe jakog autora da bi sve funkcionisalo kako treba.

Prvobitno su to bili Dražen Ričl i Zlatko Arslanagić. Nakon Ričlove prerane smrti autorski zadatak je preuzeo Zlaja, da bi drugi dio karijere nastavio sarađajući sa Zlatanom Fazlićem Fazlom. Bio je tu i Nikša Bratoš, pa Dino Šaran, Branimir Mihaljević povremeno Asmir Spahić i evo sada Geronimo. Nekada je dobro imati šarolik izbor autora, a nekada je važno imati autora koji će biti većinski i koji može djelovati skoro pa kao član grupe. Tako ja doživljavam Geronimovu saradnju sa “Crvenom jabukom”.

Teško je na ovom albumu probrati ono najbolje. Nekome će to biti ova dva dueta koja su već predstavljena sa Josipom Pejakovićem i Željkom Samardžićem u pjesmama “Tvrđava” i “Aleje ljubavi”. Josip Pejaković se pojavljuje i u pjesmi “Moj brat” koju je sam i napisao.

Meni lično poseban ugođaj i kvalitet nosi uvodna “Gloria”, a “kupile” su me i pjesme “Priznajem”, “Krugovi u žitu” i posebno “Šta kad poljubaca nema” iza koje autorski stoji Dino Muharemović. Neko drugi će sebe pronaći u pjesmama kao što su “Miris Bosne u sitne sate”, “Ostat ću te željan” i “Duboko u Bosni”. Inače u pjesmama tematski ima jako puno i Bosne i Sarajeva, toliko da se album sasvim komotno mogao zvati i “Miris Bosne u sitne sate”. Ali ja imam i jednu primjedbu. U pjesmi “Duboko u Bosni” žito se kosi. Ne znam, nisam stručnjak pa možda griješim, ali ja sam do sada mislio kako se žito žanje, a trava kosi. Ali ostavljam mogućnost da nisam u pravu i da mi je bezrazložno taj stih zaparao uši.

Za one koji vole one vesele i rasplesane pjesme “Crvene jabuke” ovaj put imamo pjesmu “Ljeto” u kojoj su jako lijepo uklopljeni dijelovi iz monodrame “Mora od odmora” mladog sarajevskog glumca Rijada Gvozdena. Uglavnom, siguran sam da će svako među ovih petnaest pjesama naći ponešto za sebe.