Stvarno, ali stvarno me nervira kada o Boži Vreći raspravljaju likovi opsjednuti njegovim odijevanjem ili ponašanjem. Slažem se da je, u najmanju ruku, ekstravagantno i jedno i drugo. Ali čovjeka obdarenog takvim glasom i takvim osjećajem za muzičku tradiciju svoditi na neke izvanmuzičke i izvanumjetničke momente, u najmanju ruku, je odraz nezananja i nepoznavanja i muzike i umjetnosti.

A Božo Vrećo nije ni tek vrhunski interpretator. To sigurno ne bi bila baš potpuna definicija. On je čovjek koji svojim glasom i svojim pjevanjem daje novu dimenziju pjesmama koje odavno stoje kao nematerijalni spomenici naše kulture. A u spomenike se, kao što znamo, ne smije dirati. Da li baš? Je li sevdalinka do te mjere okamenjena da joj niko ne smije pokušati udahnuti novi život? Može li se tradicija nadograditi ili se mora dosljedno pratiti bez prava na vlastitu umjetničku intervenciju?

Ja mislim da ne samo da može nego i mora. Jer na ovaj način, ono što rade Božo Vrećo, ali i Damir Imamović i Amira Medunjanin omogućuje nam da živimo oporavljenu sevdalinku, punokrvnu i rumenih obraza umjesto da sa strahopoštovanjem stojimo ispred okamenjene forme.

Novi album “Lachrimae” koji su zajednički uradili Božo Vrećo i Edin Karamazov još je korak dalje u tom pravcu. Nakon što je pokazao da ima hrabrosti da autorski “začeprka” po žanru za koji se vjerovalo da je zatvoren za nova djela, Božo se na ovom albumu vraća tradicionalnim kompozicijama ispravno vjerujući da i te i takve pjesme pružaju dovoljno prostora za nova čitanja za hrabrog i radoznalog istraživača.

A kada se udruže dva takva istraživača očekujemo vrhunsko ostvarenje. I na svu sreću ovaj put smo ga i dobili. To je znatno drugačija saradnja od one koju je prije više od deset godina Karamzov ostvario sa Kaliopi Bukle, a opet na mnogo načina i slična.

Umjetnički susret dva nesumnjiva umjetnika na terenu tradicionalne pjesme pokazuje koliko je puno moguće izvući iz nezemaljskog glasa i žica stavljenih u funkciju muzičke tradicije ovih (i ne samo ovih) prostora. To je i svojevrsno vraćanje izvornom načinu interpretacije sevdaha koji se i izvodio uz žičani instrument. Tek kasnije je sveprisutna harmonika sa Austrijancima zakoračila u naš etno instrumentarij.

Već najavni singl, svima dobro poznata “Emina” pokazala je kako ni toliko poznate pjesme još nismo upoznali sa svake moguće strane. A ako ste nakon što ste je poslušali pomislili da je “Emina” biser, onda, nakon preslušavanja cijelog albuma, morate sebi priznati da je ovaj album zapravo niska takvih bisera.

Način na koji su Božo i Edin donijeli pjesme kao što su “Ašik osta na te oči”, “Što te nema” ili “Si zaljubiv edno mome” teško da može ostaviti ravnodušnim onoga ko otvori puteve od svog slušnog aparata prema duši. A moram priznati da se ja lično posebno rado vraćam pjesmi koja je posve neočekivan izbor, pjesmi “Dunjaluče, golem ti si”.

Golem je ovaj dunjaluk. Pregolem. I prolazan. A ostvarenja poput ovoga čine naše prisustvo na tom istom dunjaluku barem za mrvu trajnijim i vrijednijim.