Malo ih je koji ne znaju basnu o cvrčku i mravu. O lakomislenom cvrčku koji je cijelo ljeto plesao i pjevao i nije mislio na sutra i vrijednom mravu koji je znao da ljeto ne može potrajati i sakupljao je hranu za crne dane koji će, znao je on to iz iskustva, sigurno doći. A kad su ti crni, ili preciznije hladni, dani došli mrav je uživao u sigurnosti svog doma, a cvrčak se smrznuo. Doduše, ima i onih blažih verzija u kojima je mrav ispao ne samo vrijedan nego empatičan pa i pomalo glup i pustio cvrčka u svoj dom.

Ko je mogao i pomisliti da ćemo gledati korona verziju te basne pred svojim očima. Muzičari, ljudi koji su godinama jako lijepo živjeli od toga što zabavljaju narod, nisu mislili da bi to moglo potrajati pa se mnogi od njih nisu obezbijedili za crna vremena. A crna vremena došla i oni zakukali mravu da ih spašava. A mrav je, u ovom slučaju, bila država. Država koja je ograničila broj osoba koje se mogu okupljati na jednom mjestu i time praktično zabranila javne nastupe.

Prvo je svoj glas podigla Nina Badrić tražeći pomoć za jadne, socijalno ugrožene estradne zvijezde. Onda joj je jedna gospođa koja se bavi poljoprivredom u Slavoniji, poručila kako kod nje ima posla, ako je spremna da okopava krompir. Nina nije više govorila o ugroženosti i krompir je nastavila dodirivati samo u vlastitoj kuhinji. Ako i tamo.

Ovih dana je sličnu poruku, samo sa još više očaja, uputio Goran Bare, nudeći se da radi ne samo na njivi nego i kao konobar ili kao bilo šta drugo. Njemu nešto više vjerujem nego Badrićki kada kaže da je na rubu egzistencije. Prvo, on je puno manje zarađivao od nje, a drugo teško da on baš može biti primjer nekoga ko šteka lovu u madrac. Nije on ništa tražio od države, on je tražio posao, ali njegov apel je aktuelizirao priče o tome treba li država u svojim paketima pomoći da se sjeti i muzičara kojima je sama onemogućila rad?

Treba, ali jednako kao i svih drugih. Šta to konkretno znači? Pa ako je svaki mali obrtnik morao dadokaže da mu je pao promet zbog uvedenih mjera zar to ne bi morali dokazati i muzičari. Ako su svi ostali morali završnim obračunom dokazivati koliko su 2019.godini zarađivali, a koliko zarađuju sada ne bi li bilo logično, prirodno i pošteno da i muzičari pruže neki dokaz o drastičnom padu svojih prihoda?

Naravno da bi. Ali tu sad dolazimo do problema. Najveći broj muzičara nije ni prijavljivao svoje prihode od živih nastupa. A i zašto bi? Gazde su ih plaćale na ruke, a kad vidiš gutu para u rukama nije baš najlakša stvar na svijetu da tu gomilu osakatiš samo zato da bi dao državi njen dio. Pa onda počneš izmišljati svakojaka opravdanja. Tipa: šta je meni država ikad dala i šta će meni uopšte država. Šta ona meni može pomoći? Samo uzimaju.

I onda se ispostavi da dođu vremena kad ti ta ista država može pomoći, a ti ne možeš dokazati da zarađuješ manje jer si godinama prikazivao kako zarađuješ jednu lijepu okruglu – nulu. A ako si godinama zarađivao nulu i sad zarađuješ nulu kako očekuješ da država odriješi kesu i pomogne nekome ko je ostao na istom nivou kao i prije uvođenja mjera.

Sigurno je, međutim, da nisu svi u istoj situaciji. Kao što nisu Badrićka i Bare. I tu treba da pokažu solidarnost jedni sa drugima i da udruženja muzičara stupe na scenu i pomognu najugroženijima. A tek to je nerealno za očekivati. Nerijetko sam se uvjerio kako oni najbogatiji ne da imaju poslovičnu zmiju u džepu nego su od džepova napravili prave terarije. Tamo klupko zmija obitava.

Zato se nadam da će Bare dobiti ponudu za kakav konobarski posao. Pitate, da li bih ga ja zaposlio da imam kafanu? A da li biste vi zaposlili krdo djece da vode prodavnicu slatkiša?