Ubrzanim tempom ostajemo bez nekadašnjih velikana. Očekivao sam ja to, ali baš dvojica u dva dana. Ipak je to malo previše. Protekle sedmice tako su nas ostavili Kićo Slabinac i Nedžad Imamović. Dvije ličnosti, dvije karijere, ni po čemu slične osim po tome što će nam i jedan i drugi nedostajati.

Kićo je bio zapravo sve što se u muzici moglo biti na ovim prostorima. Žanrovski je pokrio prostor koji je toliko širok da ga prije njega niko nije tako pokrio. A teško da će i nakon njega. Počeo je kao jedan od pionira rock’n’rolla na ovim prostorima i sa svojim “Dinamitima” iz Osijeka širom tadašnje Jugoslavije propovijedao je novu rock religiju. Dva temeljna zaštitna znaka “Dinamita” bili su Bočekova gitara i Kićin vokal.

Potrajat će to tako sve do kraja šezdesetih godina prošlog vijeka da bi Kićo shvatio da rock’n’roll i nije tako komercijalna muzika od koje bi se moglo lagodno živjeti i pravi prevrat u svojoj karijeri. odlučuje da pjeva šlagere, zabavnomuzičke melodije i već prva takva pjesma postala je evergreen. U pitanju je pjesma “Plavuša” koju je objavio 1969.godine.

Tokom prve polovine sedamdesetih redaju se novi hitovi kao što su “Vjenčanja neće biti”, “Tri slatke riječi”, “Tvoj dječak je tužan” i prije svih i iznad svih pjesma po kojoj će ostati zauvijek upamćen, pjesma “Zbog jedne divne crne žene”.

Do kraja sedamdesetih došlo je ponovo do zasićenja i, mada i dalje snima albume u pravilnim razmacima, osjeća da može da iskoristi popularnost rockabilija i snima dva albuma sa rock standardima u osamdesetim godinama. Puni krug je napravio kada je odlučio da se potpuno posveti slavonskoj narodnoj muzici i počne snimati i izvoditi bećarce i uopće tamburaške pjesme. Teško da se bilo kome mogu dopasti sve te njegove muzičke faze, ali teško i da će se naći neko kome se neće dopasti baš nijedna. Kod Kiće je apsolutno svako mogao pronaći nešto za sebe.

Za razliku od njega Nedžad Imamović je, na prvi pogled, imao prilično predvidljivu, stabilnu i dosljednu karijeru. Ali samo na prvi pogled. I on je šezdesetih godina prošloga vijeka počeo kao rock muzičar. I to je svirao bubnjeve u grupi “Biseri”, a dešavalo mu se i da svira sa tada posve nepoznatim Goranom Bregovićem.

Od kraja šezdesetih svira u raznim orkestrima,a prati i najpopularnije pjevače tog vremena i ostavlja značajan trag na nekim od najvećih pjesama tog doba. Sarađuje sa Safetom Isovićem, Nadom Mamulom, Zehrom Deović, Hankom Paldum, Josipom Lisac, Hašimom Kučukom Hokijem, Tomom Zdravkovićem, Harisom Džinovićem, Duškom Kulišom i mnogim drugim. Tek od početka sedamdesetih počinje i pjevati i to na nagovor prijatelja iz orkestra. Sa ocem Zaimom je 1978.godine snimio zajednički album “Stara staza”.

Sigurno nije bilo lako muzički odrastati u sjeni velikana kakav je bio njegov otac Zaim Imamović. Nedžad nije ni imao namjeru da se nadmeće sa ocem. Naprosto je volio muziku, osjećao se prijatno u sevdahu i napravio je solidnu, ali ne i impresivnu karijeru. A slovio je i za vrsnog bas gitaristu.

Bez ikakvog kompleksa je primat prepuštao kasnije i svom sinu Damiru i u tom procjepu između dvije generacije nalazio je mjesta za sebe. Bez namjere da se nameće, bez onog samoreklamerskog gena, on je više živio za muziku i zbog muzike, a manje od muzike. I onako kako je živio tako je i otišao. Tiho, toliko tiho da smo svi ostali zatečeni i prilično dugo čekali na potvrdu vijesti o njegovoj smrti jer su je portali objavili sa zakašnjenjem tipičnim za njih. Onako kako im nije bio zanimljiv za života jer nikada ništa skandalozno nije napravio tako im se i u smrti pomalo osvetio za to ignorisanje. Njegova smrt je bila obična smrt, ni po čemu atraktivna, čak nije bila ni od korone.