Ništa u životu nije gotovo ni kad mislite da je gotovo. Niti je završeno dok se svi krugovi ne zatvore. Prije više od deset godina zamoljen sam da napišem osvrt na knjigu poezije Dinka Delića, osebujne pojave, pjesnika i kantautora iz Tuzle. Ta knjiga „Daroga za Katmandu“ dotakla me na više nivoa i to sam i napisao. I zaboravio da sam napisao.

Vjerovao sam da je knjiga odavno izašla i da me je nekako zaobišla. S vremena na vrijeme mi je bilo i pomalo krivo što nisam imao priliku da je vidim odštampanu. A onda mi je, krajem prošle godine, stigao paket na kućnu adresu. I unutra bogato opremljena „Daroga za Katmandu“. Dinko nije htio da je objavi dok nije mogao da je objavi onako kako je on zamislio.

Ponovo sam se družio s tim pjesmama i to s punim zadovoljstvom. I bio ponosan što i moja recenzija stoji uz njih. I onda čovjek shvati da se na neke stvari mora čekati. Nekada i predugo čekati. Ali ako zaista vrijede onda nijedno čekanje nije predugo.

I kada sam ponovo čitao te pjesme moram vam priznati da sam bio posve saglasan sa svim što je onaj Amir od prije deset i kusur godina napisao o njima. Ne bih promijenio ni slova. I zato mogu da ponovim tu recenziju onako kako je i napisana, a da se ni na trenutak ne kolebam. Ovako kako slijedi:

Kada mi je na recenziranje stigla zbirka poezije Dinka Delića pod nazivom “Daroga za Katmandu”, već naslov me ponukao da se prihvatim posla. Pominjanje Katmandua u proljeće 2006. godine zazvučalo je anahrono i klišeizirano. Međutim, odluka autora da u nazivu djela uvrsti riječ “daroga” intrigirala je više vrijednosti nego što se činilo u prvi mah. Generacijska osuđenost na ruski jezik konačno se isplatila. “Daroga” je, naime, ruska imenica za “put”. Tako se poigrati u nazivu knjige da toponim hodočašća zapadnog hipi-svijeta spoji s ruskim jezikom, već je, po sebi, pažnje vrijedno. A da ne govorimo o zvučnosti riječi “daroga” koja, bilingvalno-interkulturalno, upućuje na “draga”, kao i na “droga” (što u “slučaju Katmandu” nikako ne isključuje jedno drugo).

Čemu toliko pažnje posvetiti naslovu? Autor je u toj simbolici, tom “skladu nesklada”, dao kôd za razumijevanje cjelokupnog pjesničkog opusa skupljenog u ovoj zbirci. Naime, Delić šovinističku ratnu i poratnu grotesku, koju na Balkanu trpimo kao retrohistorijsku farsu, podriva sarkazmom i karikaturom, a crnohumorni revival omladinskih antiratnih pokreta: hipi i seksualne revolucije, oživljava kao utopijsku alternativu. Delić se poigrava kulturalnom ikonografijom, zatim vas jednostavnošću vodi do ivice banalnosti, a onda neobičnim rješenjima, nesvakidašnjim sklopom riječi, natjera da njegove pjesme ponovo iščitate, ali iskosa, iz perspektive koja na njih baca drugačije svjetlo.

Ovu sam zbirku doživio na više nivoa. Već pri prvom susretu, koji se svodi na prelistavanje stranica, nisam mogao previdjeti Delićevu sklonost ka nesvakidašnjim, iz tvrde realnosti posuđenim, a opet u kontekstu tako nadrealnim, slikama. Kao kad nam dočarava pastoralnu idilu kraj Save, idilu u kojoj, iznenada, draga “na srcu pere krvav žulj”. Baš ta pjesma, “Most mutne vode” (vidi Paul Simonovu “Bridge Over Troubled Water”), koja je po Delićevom priznanju, dijelom nastala prije, a dijelom nakon rata, pokazuje kakve sve neslućene mogućnosti u sebi krije njegova poezija i kako se te pjesme razvijaju u pravcu koji im nije zadat u trenutku nastanka (“Pero, žica, pjesmarica” – Nož, žica, Srebrenica). Ili kada u pjesmi “Kalesija Marija” riječima tek dodiruje otvorenu ranu bosanskih žena silovanih u ratu, pa strašnu istinu tek da naslutiti u naoko bezazlenim stihovima: “Mejra je imala šesnaest i po/ kada je upoznala ljubav u šumi/ sedam vojnika ljubilo je/ u kamionu na rezervnoj gumi”. Ili kada mu, prelazeći u mirnodopski ambijent, u jednoj od pjesama padne na pamet da “muze papagaja”. Delićev stil je duhovito opor, poza koja izvlači osmijeh na lice, ali ga blueserski često preinači u bolni grč. A kada naslovi pjesmu brojem svoje lične karte, skoro da zazvuči kao glasnogovornik generacije koja je odavno izgubila i vrijeme i prostor i sjećanje o sebi.

Međutim, tek kada sam čuo neke od tonskih zapisa ovih pjesama, koje su sve odreda uglazbljene, dobio sam predstavu o njihovoj cjelovitosti. Delićevi stihovi su neodvojivi od svoje zvučne podloge (a riječ i muzika stapaju se sa ilustracijama u knjizi). Shvaćeni kao sastavni elementi multimedijalne strukture, songovi dopunjuju takav jedinstveni organizam koji pravu poruku prenosi tek u sinestetičkoj formi. I kada sam pjesme i čuo, nakon što sam ih pročitao (imao sam zadovoljstvo da mi Dinko svira), bilo mi je žao što će čitaoci, i pored nesumnjive literarne i muzičke vrijednosti prezentiranih radova, ostati prikraćeni za puni ugođaj doživljavanja (nisu sve pjesme muzički zabilježene na CD-u).

Delić pripada generaciji rođenoj s kraja pedesetih godina prošloga vijeka i to se čuje u notama možda i više no što se prepoznaje u stihovima. Slušanje njegovih pjesama (gledanje ilustracija) neminovno pomjera u prošlost i, barem kod mene, izaziva asocijacije na zvuk “Azre”, “Riblje čorbe” ili “Atomskog skloništa”, zvuk koji Delićeva muzika, nažalost tek danas ovako javno, dopunjuje vlastitim izrazom. Taj retro-manir i virtuelnost ovu knjigu čine pseudo-monografijom zbog njenog semantičkog, muzičkog i likovnog (prostorno-vremenskog) jedinstva, a tematske “prevare”: da je ona intimni zapis o autoru, a istovremeno angažirana knjiga o BiH.

Šteta je što ove pjesme nisu objavljene u vrijeme nastanka, iako one sada, s punim pravom, (i)stiču svoju “naknadnu” aktuelnost. Jer takva poližanrovska muzika je rijetkost na domaćoj sceni. Blues, balada i ethno čuju se u: “dodirnim točkama s pjevačima bluesa ili countrya, ali to je posve nebitno. Delićev je izraz osobit i usko vezan uz podneblje BiH iz kojeg dolazi. Koliko god se to naivnijem slušatelju ne činilo. Izuzetno je čuti to sazvučje, to dvozvučje dvaju tako udaljenih a tako spojivih idioma” – kaže u pogovoru “Darogi” Arsen Dedić.

I neminovno mi padaju na pamet Džonijevi stihovi iz pjesme koja se (a kako drugačije) zvala “Put za Kathmandu”. Štulić je tada sa žalom konstatovao kako “usrana šminka defilira našim putem za Kathmandu”. Dinko Delić i danas, u vrijeme notornog umjetničkog i političkog na(r)cizma, još uvijek za Katmandu ide vlastitim putevima. Te staze su brižljivo popločane živim stihovima što, evo, poslije više desetina godina “sviraju” pred vama.

I ne vodi Delićeva “daroga” u Katmandu lociran negdje u nepalskim brdima. Njegov “Katmandudu” (kako ga sam označava u pjesmi “California blues”) može biti i puno bliže i puno dalje od bilo koje geografske lokacije. Zavisi na koji način budete doživljavali ove pjesme i koliko im dopustite da one doživljavaju vas.

A kada se to desi, onda je moguće i da se sretnemo negdje na prašnjavoj darogi za Katmandu.