Ko ne skače taj i siluje

Bila je druga polovina osamdesetih. Tadašnja Jugoslavija se tek učila demokratskim procesima zapadnog tipa. Između ostalog došlo je i do svojevrsnog ublažavanja cenzure. Pojavile su se neke knjige, predstave i filmovi čije je pojavljivanje bilo nezamislivo samo četiri – pet godina prije toga. Međutim, iako nije bilo zvanične cenzure u nekoliko ključnih novinskih redakcija znali su kakav stav treba da zauzmu o tim djelima i nisu se libili da, u želji da se dokažu vlastima, budu veći cenzori od cenzora. A mi mladi i nadobudni kakvi smo bili, opijeni novostečenom slobodom hrabro (i glupo) smo iznosili stavove i drugačije od zvaničnih. Ne sjećam se više koja knjiga je bila u pitanju, ali sjećam se da sam je pročitao i da u njoj nisam našao ništa od onoga za šta su autora optuživali. I to sam glasno i ubijeđeno iznosio u jednoj kafanskoj raspravi. I tada je važilo pravilo da što je više maligana to je više i decibela, a manje tolerancije.

Kolega novinar koji mi je oponirao i branio zvanični stav uglavnom je ponavljao one uobičajene folskule koje su se tih dana provlačile po novinama kada bi se pisalo o toj knjizi. Pitao sam se ima li on ikakvu svoju, originalnu ideju o tome što je pročitao u knjizi. A onda mi je sinulo pa sam pitao njega ono što sam morao pitati na početku „izvini, a jesi li ti uopšte pročitao tu knjigu?“. Nije se dao zbuniti ni na trenutak. Malo se isprsio i izdeklamovao rečenicu koja je za mene bila i ostala najporaznije svjedočanstvo o procesu odustajanja od vlastitog mišljenja. „Nisam“ reče on „ali imam partijsku informaciju o toj knjizi i meni je to dovoljno“.

Partije (barem ondašnje) više nema, a kolega je dobro napredovao i u novoj vlasti kao i u nekadašnjoj i dalje se drži provjerene linije kako knjige ne treba čitati nego o njima stav zauzimati na osnovu onoga što stranka kaže. I ni po’ jada da je on usamljen u takvom tumačenju stvarnosti oko nas i umjetnosti koja je opisuje. On je samo maneken vladajućeg mišljenja.

Ne mora čak ni vlast (barem ona zvanična) nešto da plasira javnosti. Nekada urade to neki drugi centri moći, a nekada se javno mjenje formira pukom inercijom. I strahom. Kao kada, na primjer, neko, negdje, nakon neke utakmice počne da skače i skandira „ko ne skače mrzi Bosnu“. I hajde ti onda, drug si moj, ne skači. Odmah si sumnjiv. Jer nije da onaj koji ne skače nema ljubavi prema Bosni. Nije on ni ravnodušan prema Bosni. On mrzi Bosnu, a upotrebom glagola mrziti od takvog, skakanju nesklonog, pojedinca pravimo aktivnog neprijatelja.

Ili kada u jeku rasprava o fašizmu i antifašizmu neka minorna organizacija na društvenim mrežama objavi status uz poruku „podijelite ovo ako ste antifašista“. Šta to znači? Znači li to da ako ne podijelite taj status onda vi niste antifašista? A ako već niste antifašista onda ste valjda fašista zbog same činjenice da ne dijelite nečiji status na facebooku. Pazite dokle je to došlo. Nekadašnja krajnje opasna parola „ako nisi sa nama onda si protiv nas“ evoluirala je u „ako nisi sa mnom onda si protiv svega svetog“.

Glupo je i odvratno što uopšte to moram da objašnjavam, ali ja volim Bosnu i ja jesam antifašista. Ali nikada skakutanjem neću dokazivati svoju ljubav prema Bosni niti dijeljenjem statusa svoj antifašizam.

I ne samo to. Smatram silovanje jednim od najgnusnijih zločina koje jedno ljudsko biće može počiniti prema drugom ljudskom biću. I tu nema rasprave. Problem je što ja, naivan kakav jesam, vjerujem da je svako nevin dok se ne dokaže suprotno. A to je baš ono što većina ne želi da čuje, a manjina ne želi da izgovori.

 Ali to što ja mislim nije ni važno ni dovoljno dok se ne priključim nekom od brojnih internet pokreta gdje dokazujem svoju „pravovjernost“ i skidam sumnju sa sebe. Jer kao muškarac sam „po fabričkim postavkama“ sumnjiv. Onako kako je nekad bila sumnjiva inteligencija nakon onog rata pa je izmišljena fraza „poštena inteligencija“. Time je jasno stavljano do znanja da se inteligencija smatra suštinski nepoštenom, a da one rijetke poštene među njima treba izdvojiti.

U atmosferi povišenih emocija na razum može pozivati samo onaj ko razuma nema. Ni instinkta za samoodržanje. Ono što će biti, bez ikakvih problema, moguće napisati i reći za pola godine, danas napisano i izgovoreno samo će doprinjeti tome da vas okarakterišu kao nekoga ko podržava zločin i zločince. I isti je kao i oni i treba i jednu lomaču ostaviti i za njega.

I ima jedan moj kolega koji neprekidno proziva intelektualce zašto ćute. Prevedemo li to na naš svakodnevni jezik on ih optužuje što ne govore ono što bi on volio čuti. Tako i javnost, tako i masa kada je željna krvi i poziva na linč, želi da sluša samo intelektualce koji će im reći ono što bi opravdalo njihov lov na vještice. A zadaća intelektualca valjda i jeste da kaže javnosti ono što ta ista javnost ne želi da čuje.

Pa makar i o njemu zaključili da onaj koji ne skače, taj valjda i siluje.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s