Svako ima svoju Selmu

Napustila nas je Selma Borić, žena kojoj je zvanično napisana “Selma”. Ali svako od nas je imao neku svoju “selmu” makar se i ne zvala tako. Moja prva ljubav se nije zvala Selma, ali u mom prvom romanu “Kupi mi kupine” dao sam joj to ime kako bi se uklopila u priču o pjesmi. Neka mi bude dozvoljeno da se od prve i prave Selme oprostim tim odlomkom iz romana:”Tih dana, s kraja ljeta 1974. godine, sa fakulteta je došla Seka. Znajući za moju opsesiju donijela mi je singl grupe skroz glupog naziva. Ko je još čuo da se grupa zove «Bijelo dugme». Ništa nisam znao o njima, ali mi se dopala ta, pomalo primitivna, energija i taj isforsirani seljakluk pjesme sa A strane. Uhvatio sam sebe kako pjevušim da sam pekar mala moja/ne znam bi l’ me htjela/kad bi noću bila sama/zemičke bi jela. Ali ni izbliza tako često kao pjesmu sa B strane. Tamo sam naišao na «Selmu». Hej, neko je opjevao. Selmu. Moju Selmu.Nakon što sam prvi put čuo priču o njoj koja putuje na fakultet nisam je uspjevao izbiti iz glave. Dva dana intenzivnog polijeganja po gitari i bio sam spreman. Bilo je sad ili nikad. Predvečerje u kasno ljeto u Bosni je uvijek nekako posebno. Još je sve toplo, zrelo, nabubrilo, ali nedostaje tu onog obećanja da će biti bolje. Naprosto osjećaš da bolje ne može i da će ta ljepota, uskoro, početi dio po dio da se isključuje.Sjedimo na našem zidiću u parku. Ne više dva klinca, a još beskrajno daleko od odraslih. Pomalo se zaokružili. I ona i ja. Ona na svim pravim mjestima, a ja na svim nepotrebnim mjestima.Naslonio sam gitaru na koljeno, duboko uzdahnu i rekao:- Ovo slušaj pažljivoImao sam nakon toga nastupa i nastupa. Pred poznatim i nepoznatim. Pred dvadeset i pred dvadeset hiljada ljudi, ali nikad ni prije ni poslije toga nisam osjetio takvu tremu. Počeo sam jako tiho, ali meni se učinilo i preglasano kada me uplašio odjek vlastitog glasa koji pjeva ono što ne bi smio. Selmaaaa, putujeeee na faaakulteeet… Daleko je ona bila od fakulteta, ali sujeta je čudna stvar. Čim je čula svoje ime povjerovala je da je pjesma njoj napisana. A ako joj je ja pjevam sabrala je dva i dva. Samo što dva i dva nisu baš uvijek četiri.- Jesi li to ti napisao ?Na trenutak, ali samo na trenutak me zbunila. Pa kako ne zna da je to «Dugme». A onda mi je do svijesti doprlo da nije mogla čuti tu pjesmu. Svaka ploča se bar mjesec dana vrtila na mom gramofonu prije nego bi je drugi zamijetili. A ova je izašla prije par dana. Eto konačno prilike da profitiram od svoje opsjednutosti muzikom. U trenutku sam se odlučio na laž. Laž koja će zvučati uvjerljivo.- Pa zapravo nije baš posve moja. Ja sam imao tu ideju, ime, priču i osnovnu melodiju. Kad sam bio prošli put u Sarajevu zatekao sam se na nekom derneku gdje je bio taj momak. Taj Goran Bregović. Malo sam zasvirao i njemu se dopalo.Zaprepastilo me kako laž lako i prirodno slijedi svoju logiku. Znao sam da radi uvjerljivosti moram malo spustiti loptu.- Ni on mi nije vjerovao da sam ja to napisao. Na kraju me ipak pitao može li to malo izmjeniti i snimiti. I objasnio mi da zbog prodaje ne treba govoriti da je četrnaestogodišnjak napisao. Ali meni je bilo stalo samo da je neko otpjeva. Uskoro će sigurno izaći i ploča.To je bio krunski dokaz. Ako ploča još nije izašla (a ona nije znala da jeste) kako bih ja mogao znati pjesmu osim ako je sam nisam napisao. I pogledala me. Onako kao da me prvi put vidi. Kao da u meni vidi nešto za šta nije ni slutila da se tamo nalazi. Pa šta ako toga zapravo nije ni bilo. Ona je vjerovala da ima i to je jedino bilo važno. Bio je to moj prvi plagijat. Kasnije sam i lagao i varao i krao pjesme. I kad malo bolje razmislim samo je taj prvi put bio vrijedan svega toga.- Odsviraj mi to ponovo.Nije dodala ništa u stilu ali pazi ovaj put snimamo, mislim da imamo hit. Ne, naprosto je još jednom htjela da odvaga svaku riječ i procijeni koliko je ima u njoj. I to je bio trenutak u kojem sam znao da ću se baviti ovim poslom. Dok sam njoj ponavljao da se ne naginje ja sam se već nepovratno nagnuo preko ruba tog magičnog zdenca želja poznatog u narodu kao rock’n’roll.- E, baš hoću!- Šta hoćeš?- Hoću da se nagnemI nagnula se. Ali ne kroz prozor nego prema meni. Lagani dodir usana na obrazu. I krene vatra uz mene, a plamenovi ližu korijen kose. Mislim da se tada neko stvarno mogao opržiti na moje lice. Ona je prešla tu granicu. Ja bih izdržao do kraja. Ali sad kad je ona već prešla odakle joj pravo da mene i dalje drži sa druge strane. Eto, šta učini jedna sitna laž. Koliko puta sam kasnije čuo samo budi to što jesi. Pustite vi te priče. Nekada to što jesi naprosto nije dovoljno dobro. Fazon je prokljuviti kakav ona želi da budeš. I što se više približiš tom njenom idealu veće su ti šanse da je dobiješ.Pazi, dobiješ. Nisam rekao i zadržiš. Jedini problem sa takvim načinom je što folirati možeš samo privremeno i samo povremeno. Kad te jednom provali najbolje ti je da ideš dalje. Nikada ti više ništa neće vjerovati. Žena kao najveću izdaju doživi kada si joj jednom pokazao da bajka ne mora biti bajka pa joj onda dokažeš da je bajka, ipak, samo bajka.Naravno da ja ništa od toga tada nisam znao. I ovu malu pobjedu sam izvojevao posve instinktivno. A onda sam počeo razmišljati šta dalje. Najprirodnije bi bilo da i ja nju poljubim. Ali poljubac u obraz mi se činio tako dječijim. Osjećao sam se moćno. Osjećao sam se na krovu svijeta. I osjećao sam da imam prirodno pravo da preskočim nekoliko lekcija iz nenapisanog priručnika o zavođenju.Trenutak u kojem su mi njene usne bile ponuđene nepovratno je prošao. Još nisam naučio one sitne muške trikove kako je nagnati da se okrene ka tebi. A nisam bio siguran ni da se znam ljubiti. Za nas klince od svojih četrnaest godina ljubljenje je više bilo sportska disciplina nego emotivni trenutak. Nešto što je zahtjevalo pripreme maltene kao za skok sa motkom prije nego se odvažiš istrčati na stadion.Ponudila mi je rame na zicer. Zagledana negdje u noć bila je već na pola puta do mene. Šta je bilo jednostavnije nego prebaciti joj ruku preko ramena i ostati tako u neprocjenjivom momentu. Ali kako to objasniti dječaku koji se naslušao lovačkih priča o erotskim podvizima sexualnih džinova iz razreda. Hajde, slobodno se smijte, ali tada sam vjerovao kako sam ja jedan od rijetkih koji su zaglavili u dječijem svijetu, dok ostali odavno uživaju u čarima tjelesne ljubavi.I nakon nanosekunde u kojoj sam zadržao ruku na njenom ramenu već sljedeće sam ruku spustio trapavo i drvenasto tamo gdje će joj jednom biti grudi.Da je vrisnula, da je odskočila, da mi je opalila šamar bilo bi mi lakše. A ovako samo me je nekako tužno pogledala, maknula mi ruku puno sporije nego sam očekivao i bez riječi krenula u mrak. Nakon nekoliko koraka se okrenula. Pogledala me je kao da sam neki nerješivi dio jednačine, kao da se nešto ipak ne uklapa u sliku i ostavila mi neku vrstu čamca za spašavanje kada je rekla:- Pjesma je, bez obzira na sve, prelijepa. Je li stvarno meni napisana?Vidiš ti koje sam ja sreće. Jedino što je iz svega ostalo vrijedno jeste ono što nije ni bilo moje. I ko bi se onda odrekao toga.- A koliko ja Selmi poznajem?”

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s